Jedina tačka koja može ugroziti decenijski mir u Evropi jest naše područje. Hrvatska je u EU primljena s misijom da smiruje taj kancerogeni punkt. Ovim događajima stavlja pod sumnju svoju sposobnost da postane bitni faktor mira za celu zapaljivu regiju
Knjiga Slavka Goldštajna »1941 – godina koja se vraća«, nakon što je doživela dva hrvatska i jedno srpsko izdanje, te nakon pet osvojenih nagrada, doživela je i – za hrvatske prilike – nezabeleženo međunarodno priznanje: početkom novembra objavljen je njen engleski prevod u izdanju najpoznatijeg svetskog književnog časopisa New York Review of Books.
Tako je Slavko Goldštajn postao prvim hrvatskipisac čija je knjiga objavljena kod tog svetski uglednog izdavača. (Gotovo istovremeno, objavljeno je i špansko izdanje te knjige.) Američki novinar Adam Kirš (Adam Kirsch), u prvom prikazu nakon objavljivanja američkoga izdanja, utvrdio je kako je reč o »najvrednijoj knjizi o Holokaustu poslednjih godina«. Pozitivne recenzije objavili su i ugledni američki pisci i naučnici. Čarls Simić(Charles Simic), poznati američki pesnik srpskog porekla, knjigu je prvi prikazao u New York Review of Books, a taj je tekst kasnije štampan i kao predgovor engleskome prevodu. Knjigu su s velikim pohvalama recenzirali istoriččari Ištvan Dek (Istvan Deak) sa Univerziteta Kolumbia i Timotѕ Šnajder(Timothy Snyder) sa Univerziteta Jejl, obojica istaknuti stručnjaci za evropsku istoriju. Knjigu je na engleski preveo Mihael Gabl (Michael Gable), a na prevodu je sarađivala ugledna i nagrađivana prevoditeljka Drenka Vilen(Drenka Willen), koja je rođena u Hrvatskoj, u Glini, a u SAD je stigla s dvadeset godina.
U povodu objavljivanja američkoga izdanja njegove knjige, Goldštajn je, na poziv američkog izdavača, polovinom novembra boravio u SAD, gde je održao šest promocija. Bila su to prestižna mesta knjižne produkcije: vašingtonska knjižara Politics and Prose, u kojoj se redovno održavaju promocije ozbiljne literature; knjižara Barnes and Noble u središtu Njujorka, gde je razgovor vodio Čarls Simić(Charles Simic); The Community Bookstore u Brooklynu, gde je razgovor s Goldštajnom vodio ugledni irski pisac Colm Toibin; u Centru za evropske studije Univerziteta Harvard; u knjižari Univerziteta Harvard, te u njujorškom Muzeju židovskoga nasleđa, gde je razgovor vodio američki pisac Danijel Mendelson(Daniel Mendelsohn). Sva tri moderatora Goldštajnovih nastupa odlikovani su Pulicerovom nagradom. Neposredno nakon povratka s desetodnevnog boravka u SAD, Goldštajn u intervjuugovori outiscima, te kazuje što je američku publiku najviše zanimalo.
Posećene promocije
Kažite nam, pre svega, kako se dogodilo da je New York Review of Books preveo i objavio »1941 – godinu koja se vraća«. Kako su saznali za nju?
– Slučajno. Glavni urednik Robert Silvers, koji uređuje časopis od njegovog osnivanja pre pola veka do danas, doputovao je u Hrvatsku sa suprugom, koja je podreklom iz Dubrovnika. Zastali su u Zagrebu, gde njegova supruga ima rođaka, uglednog hirurga Mišu Viraga, koji je Silversu pohvalio knjigu i prepričao mu njen sadržaj. Silvers se zainteresirao, pozvao me na duži popodnevni razgovor u Hotel Esplanadu, rekao da će knjigu dati na čitanje nekome upućenom i najavio mogućnost da bude prikazana u New York Review of Books.
I dao ju je Charlesu Simiću.
– Tačno. Simić je redovni saradnik New York Review of Books. Knjiga ga je zainteresovala, i napisao je prikaz. Na temelju toga članka, knjigu je pročitala i Drenka Vilen. I njoj se svidela, možda još više, jer ona ima i osobna sećanja na te događaje: u prvome etničkom čišćenju u Glini, opisanom u mojoj knjizi, stradala joj je obitelj. Kada su se, dakle, Simić i Drenka pohvalno izrazili, New York Review of Books odlučio je objaviti »1941«.
Kako su izgledale promocije?
– Četiri promocije organizovane su u vodećim knjižarama, koje neguju instituciju predstavljanja knjiga. Sve su promocije bile unaprijed najavljene, a njujorško predstavljanje u Barnes and Noble najavio je i New York Times među događajima dana. Knjiga je već pre objavljivanja bila prikazana, ne samo u New York Review of Books, a najveći izdavački časopis Publishers Weekly istakao ju je kao izbor sedmice. Promocije su, mogao bih reći, bile solidno posećene, gledalište je uglavnom bilo popunjeno, a u Bruklinu ljudi su i stajali. Potpisivao sam primerke i dao nekoliko intervjua. Promocija u Centru za europske studije na Harvardu bila je najmanje posećena, ali verojatno najzanimljivija, jer je reč o ljudima koji se bave našim područjem, koji su postavili i najviše pitanja. Govorio sam oko pola sata, a potom je razgovor trajao još sat i po, uz ozbiljna i znalačka pitanja. Poslednja promocija bila je u Muzeju židovskoga nasleđa, tamo su došli uglavnom ljudi podreklom iz naše regije. Bila je onde i žena koja je 1941. imala pet godina, i u to vreme boravila na istim mestima koja opisujem u knjizi: u Kraljevici, na Rabu, na Kordunu… I ona, kao i ja, moj brat i majka, preživela je na partizanskoj teritoriji.
Kakav je opšti dojam? Kako ste dočekani vi, a kako knjiga?
– U uredništvu NYRB primljen sam prijateljski i srdačno, a organizacija mojih nastupa bila je izvrsna. Bilo je mnogo pitanja, ukupno možda stotinjak, a oko polovine odnosilo se na hrvatsko-srpske odnose.
Kakvu su vrstu interesa ta pitanja odražavala?
– Stekao sam utisak da ljude zanima što se to ovde i zašto dogodilo i što će se još dogoditi u našoj regiji. I mogu reći da je bilo prilično sumnjičavosti, iako provokativnih pitanja gotovo uopšte nije bilo.
Sumnjičavost i oprez
Dok ste bili u Americi, situacija se u Hrvatskoj naglo pogoršala. Jeste li i o tome govorili?
– Ljudi su me uglavnom pitali istorijski gledano, o posledicama Drugoga svetskog rata na rat 1991-1995, i o posledicama ovoga poslednjeg rata. U Americi još nisam znao koliko se razbijanje latinično-ćiriličnih ploča razbuktalo. Kada sam odlazio u SAD, činilo se da će se to i smiriti. Odgovarao sam da su se posledice 1941. jako osećale u ratu 1991. i nekoliko godina posle tog rata i da je ozbiljnija normalizacija tih odnosa počela s nastupima Stjepana Mesića kao predsednika. Ta se normalizacija donekle nastavila i s vladama HDZ-a, ali ide vrlo polagano, s povremenim zastojima i incidentima i malim eksplozijama. Taj proces već sada traje blizu petnaestak godina i još je daleko od kompletiranja, ali s ulaskom Hrvatske u EU i s početkom pregovora Srbije za učlanjenje, proces bi mogao dobiti ubrzanje. A nadu pružaju i trgovačke, kulturne i sportske veze, koje se intenzivno obnavljaju i proširuju.
Kakve su bile reakcije na te vaše stavove?
– Osećao sam sumnjičavost, rezervu i oprez, i to zbog NDH. Valja imati na umu da je Hrvatska zbog NDH još uvek pod lupom. Kod dela merodavnih ljudi, koji imaju jak uticaj na formiranje javnog mišljenja, postoji uverenje da preveliki deo hrvatskog javnog života nije adekvatno raščistio svoj odnos prema ustaškoj NDH. Svaki incident, poput ovih aktuelnih, koji izazove takvu sumnju, za Hrvatsku je krajnje neugodan i štetan. To pogubno kvari viđenje o Hrvatskoj, reputaciju Hrvatske. Ta mi je sumnjičavost razumljiva, jer relevantni istoričari smatraju opšteprihvaćenim da je NDH bila najvjerniji satelit nacističkog Trećeg Rajha, a ustaška ideologija i praksa najbliža Hitlerovom SS-u. Obično sam odgovarao da je u ustaškoj NDH na vlasti zaista bio pokret koji je brutalnim odnosom prema manjinama, pa i ideologijom, među svim satelitima bio najbliži nacističkom SS-u, ali je istovremeno u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj, bio na delu i otpor kojem po snazi nije bilo premca u okupiranoj Europi, a takav moj odgovor bio je redovno dobro primljen.
Kako se, u tom svetlu, doživljavaju incidenti poput poslednjega u Vukovaru, ili referenduma protiv istospolnih brakova?
– U vreme pregovora s EU, takvih je desničarskih izgreda bilo mnogo manje, pa se dojam o Hrvatskoj bitno popravio. Ali unazad nekoliko meseci, dogodilo se toliko toga antievropskog, da to ne može ostati nezapaženo. Sutra će se održati referendum koji nije samo antievropski, nego je protiv ljudskih prava i protiv pojedinca. Moderna demokratska država mora štititi pojedinca od države same. Mi sada imamo obrnutu tendenciju – unosimo u ustav nešto što je izravno protiv pojedinca. Potom dolazi incident s pločama, pa incident Joea Šimunića s ustaškim pozdravom, za koji svi znaju što to znači. Po celoj je Eropi mnogo desničarenja, i mi po tome nismo izuzetak: Marine Le Pen, Jobbik, Geert Vilders u Holandiji, u Grčkoj, sada i u Slovačkoj… Ali Hrvatska je izuzetak po nečemu drugome: otkad postoje EZ i EU, ni u jednoj članici nije se dogodilo nešto što bi mogla biti naznaka državnoga udara.
Govorite o koloni u Vukovaru.
– Da. Tek smo postali članica EU, i odmah smo bili prvi u Evropi po tome što bih nazvao malim korakom prema državnom udaru. Nekoliko sati trajao je u Hrvatskoj državni udar protiv demokratski izabrane vlasti! Toga u EU nije bilo, u Francuskoj, Mađarskoj, i drugim državama u kojima je desnica možda i jača od naše. A u nas? Neću reći da je to bio direktni pokušaj, ali jest direktna naznaka spremnosti na državni udar. Nekoliko sati je trajalo obespravljenje demokratski izabrane vlasti, kojoj se nije dozvolilo da vrši svoju dužnost i normalno stupa po hrvatskome tlu. To je strašan znak. Ako se to bude ponavljalo, mi ćemo biti isključeni iz Evrope. Evropa će naći načina da se takvog kancera reši, toga moramo biti svesni. A to je sada još poduprto sa »Za dom spremni« na fudbalski terenima. Dopustite na navedem primer Francuske: 11. novembra oni slave kraj Prvog svetskog rata, nazivajući ga Danom primirja. Svake je godine parada na Champs Élysées, na kojoj učestvuje predsednik Republike. Ove godine, 73 radikalna protivnika Olanda vikali su, vređali i pljuvali predsednika. Svi su pohapšeni i popisani. Četvorica su zadržana u pritvoru, pa pušteni, ali nijedno ime nije objavljeno. Ne žele tim izgrednicima dati publicitet. A mi, nažalost, imamo ravnopravan publicitet demokratski izabranih narodnih predstavnika s ljudima koji su organizirali prvi mali korak prema državnom udaru.
Čvrste protivmere
Moj je utisak čak da nije reč samo o ravnopravnom tretmanu, nego da mediji sami forsiraju stožeraške sagovornike, smatrajući njihove stavove, iz nekog razloga, jako važnima.
– Takav publicitet oni nikako ne zaslužuju. Ti su ljudi u jednom trenutku samovoljno i protivpravno preuzeli vlast, s političkim programom uperenim protiv ljudskih prava manjine, čime se približavaju i jednoj od komponenata koje nalazimo u svakom fašizmu, iako nikog osobno ne želim etiketirati da je fašista. Taj događaj nas podseća i na Musolinijev Marš na Rim, premda velika većina građana koji su se pridružili toj koloni nisu znali što se zapravo događa i sigurno ne snose nikakvu krivicu za taj žalosni događaj.
U toj je koloni hodao i šef opozicije Tomislav Karamarko.
– Da, ali se u njegovim nedorečenim naknadnim izjavama u dobroj meri oseća slutnja da se otišlo predaleko.
Ali po mom mišljenju i vlast ima svoje probleme, jer još nema ni jasne zajedničke ocene u svemu što se dogodilo, pa stoga nema ni jasnoga plana kako da prema tim pojavama postupi.
– Ako se takvi incidenti nastave, vlast će biti prisiljena formulisati čvrste protivmere. Lično imam jakih razloga da razumem pijetet prema nevinim žrtvama, ali pet godina posle rata najdugotrajniji neprijatelji u istoriji Evrope, Nemci i Francuzi, uspostavili su normalne odnose među državama i narodima, a nama kao da nije dovoljno petnaest ili pedeset godina.
Ali problem je u razlici ovoga desničarskog talasa u odnosu na onaj pučistički s početka dvehiljaditih: ovaj sadašnji, za razliku od protesta u vrijeme Rive, temelji se na zakonskim odredbama o referendumu. Ima, dakle, zakonsko pokriće, i utoliko je dugoročno mnogo opasniji.
– Ranije sam mislio da će se to lako rešiti, jer nije još bilo došlo do te krajnje tačke uzurpiranja vlasti, koja se dogodila u Vukovaru. Ali tim sam događajem, moram reći, osupnut. Mislim da javnost nije prepoznala dalekosežnost tog događaja. Ako se takve stvari budu ponavljale, bojim se za sudbinu Hrvatske. Hrvatska je u EU primljena da smiruje regiju. Sa svim njezinim slabostima usprkos, Europska zajednica je milenijski projekat mira. Osigurao je skoro sedamdeset godina mira kontinentu koji je vekovima bio žarište sukoba po celome svetu. Ta trajna vrednost neoboriva je, bar za dogledno vreme. Jedina tačka koja može ugroziti milenijumski mir u Evropi jest naše područje. Mi smo još uvek bure baruta. Hrvatska je u EU primljena s misijom da smiruje taj kancerogeni punkt. Ona je to bila i počela, ali ovim događajima stavlja pod sumnju svoju sposobnost da postane bitni faktor mira za celu zapaljivu regiju.
(Novi list – Rijeka)