Ja ne znam da li je Biljana Srbljanović funkcionalno nepismena ili je patološki sklona neistinama i denuncijacijama, no, ne vidim treći mogući razlog zbog koga u tekstu „Odgovor Muharemu Bazdulju” obmanjuje svoje frendove, folovere i ostalu rodbinu, one koji moje tekstove ili ne čitaju ili ih čitaju sa apriorno neprijateljskim stavom. Braneći se zbog toga što je u svom tekstu pomešala Sašu Ćirića i Sašu Ilića, ona podastire dve konfabulacije: prva je da ja Ćirića tobože nazivam „zločudno tupim” i „moralno tupim” kao i „beskrajno odvratnim”, a druga da bih te iste kvalifikacije ja iz nekih iracionalnih razloga pripisao i dvojcu Ilića (Saši i Dejanu) te njoj samoj. Avaj, uvidom u internetsku arhivu nedeljnika „Vreme” vrlo je jednostavno proverljivo šta sam ja zaista napisao u tekstu „Duša i oblici”. Citirajući jedan konkretan pasus koji je napisao Ćirić, ja navodim da je taj pasus „zloćudno tup” te komentarišem kako je „beskrajno odvratno” da Ćirić zbog svoje „moralne tuposti” demonstrirane u tom pasusu optužuje pisca Ota Horvata za neku vrstu prećutnog saučesništva u ratnom zločinu. Ja se, dakle, bavim konkretnim argumentima koji se tiču teksta, a ne njegovog autora, dok mi Biljana Srbljanović spočitava tobožnju sklonost ka ad hominem napadima. Umesto da eventualno dokaže da pasus koji sam citirao nije „zloćudno tup”, ona ispisuje fantazmagoriju prema kojoj, ja, kao, imam nešto protiv svih koji „su objavljivali ili još uvek objavljuju na ’Peščaniku’”. Srbljanovićkine tvrdnje vrlo lako padaju na banalnom testu takozvane stvarnosti. Nikad se nisam kritički bavio s više od devedeset odsto autora koji „su objavljivali ili još uvek objavljuju na ’Peščaniku’”. Uostalom, lično sam na „Peščaniku” objavio više tekstova od Saše Ilića i Saše Ćirića zajedno. Možda profesorka Srbljanović stručno misli da sam sklon samomržnji?
Dalje, ona se nastavlja nespretno sprdati sa sintagmom „romani na dlanu”. Da ju je makar izguglala, lako bi shvatila da je ona preko Danila Kiša u srpski jezik stigla iz francuske tradicije i da se odavno odomaćila u ovdašnjem javnom diskursu. Sprda se i sa sintagmom „čista književnost”, koja je, takođe, potpuno uobičajena. Kaže profesorka u jadnjikavom pokušaju ironije da je mislila kako se o „čistoj književnosti” u naše vreme ozbiljno ne govori nigde „osim u književnim klubovima uglađenih gospođa što se nađu jednom mesečno da diskutuju o Velmarkama ili za sofrom na slavi Vasilija Krestića”. I opet, najbanalnijom internetskom pretragom lako je pronaći kako o „čistoj književnosti” na radiju Slobodna Evropa ozbiljno diskutuje Viktor Ivančić, a kombinacija Ivančić – Slobodna Evropa, za profesorku Srbljanović i njene istomišljenike je, pretpostavljam, idealtipska suprotnost Velmarkama i Vasiliju Krestiću.
O besmislenoj ideji da „Vreme” i „Politika” predstavljaju jednu redakciju ne vredi trošiti reči. Svakom ko išta zna o ovdašnjoj medijskoj situaciji, ona je više nego smešna. Više nego smešno bilo bi, takođe, nabrajati sve faktografske i logičke greške profesorke Srbljanović. Ona na gotovo volšeban način uspeva u skoro svakoj rečenici koju napiše nešto da zabrlja. Tako, recimo, u prvoj rečenici svog teksta autoritativno tvrdi kako sam ja pisao o sabranim delima Dušana Kecmanovića. O sabranim delima Kecmanovićevim ja, međutim, nisam pisao niti sam mogao da pišem jer ona (još uvek) ne postoje. Pisao sam, naime, o – izabranim. I mogao bih tako o drugoj, trećoj, četvrtoj rečenici, sve do poslednje.
Na kraju, profesorka Srbljanović, koja je započela ovu razmenu tako što je na moj tekst iz „Vremena” odgovorila u „Peščaniku”, mene proziva zbog toga što na njen tekst sa „Peščanika” odgovaram u „Politici”. Pitanje koje se tu postavlja je vrlo jednostavno: zašto ona na tekst iz „Vremena” nevezan ni na koji način sa „Peščanikom” reaguje na „Peščaniku”? O odvratnom šovinizmu koji izbija iz „duhovite” sugestije da neko ko se, je li, zove Muharem umesto „č” govori „ć”, a što u sećanje odmah priziva saradnju Biljane Srbljanović u kragujevačkim „Pogledima” s početka devedesetih, vredi pak napisati posebnu belešku…
(Politika)