Piše: Ivica Ivanišević
Ugledni šibenski novinar i književnik Emir Imamović Pirke svojedobno je napisao: “Ako Tuzla nije jedan od tri najružnija grada na prostoru bivše Jugoslavije, onda je sigurno najružniji”. Kako se radi o čovjeku rođenom i formatiranom u dotičnoj varoši, valja mu vjerovati. Na koncu, on nije ni prvi ni posljednji koji se drznuo kazati nešto slično. Naprosto, općina orubljena planinama Majevicom, Ozrenom, Konjuhom i Javornikom nikada nije bila na glasu kao osobito ljupko mjesto.
Čak ni u danima ponosa i slave, kada su tamošnji privredni kombinati radili leva-leva, pa je bilo para i za lickanje ulica i za štucanje raslinja u parkovima. I tada su mladi i ambiciozni Tuzlaci maštali o odlasku iz zavičaja, u neke manje sumorne predjele, u mjesta odakle se pružaju ljepši pogledi.
Kako su u minulih dvadesetak godina prvo rat, potom tranzicijska pljačka i na koncu savršeno disfunkcionalna država ružnoću grada podigli na entu potenciju, ne treba se čuditi što bi iz Tuzle danas rado utekli svi. Petama bi vjetra dala i manjina tamošnjih građana koji još uvijek imaju pristojne poslove i solidna primanja, a kako tek ne bi radnici posrnulih tvrtki, koji mjesecima nisu vidjeli prebijene marke, od kojih su ruke digli i kanton, i federacija, i bog otac.
Kad je čovjek gladan i očajan, u pravilu nije kadar donositi promišljene i naročito produktivne odluke. O tome zorno svjedoči i slučaj dvjestotinjak radnika tvornice obuće Aida, Livnice čelika, tvornice deterdženata Dita i tvornice namještaja Konjuh, koji su prije nekoliko dana odlučili okrenuti leđa zemlji koja je davno okrenula leđa njima. Iz nikad ružnijega grada uputili su se prema najbližoj Europi, poručujući bezdušnim upravljačkim strukturama: “Ostavljamo vam Bosnu, radite s njom što god hoćete”.
Ovako na papiru njihova gesta čak i ne zvuči loše. Problemi, međutim, iskrsavaju kada se sjetimo koje značenje pokriva sintagma “najbliža Europa”. Kako Bosna i Hercegovina ne graniči s Lihtenštajnom ili Njemačkom, nego s Hrvatskom, to će reći da su iz bijede i beznađa utekli u zemlju koja je na skali sirotinjstva i jada samo mrvicu više plasirana od njihove. Oni su, naime, bolju budućnost potražili u državi u kojoj je bolja budućnost, vele eksperti, i teorijski nemoguća.
Naime, svake godine uoči Božića s različitih meritornih adresa stižu nam prognoze mladoga ljeta: što nas sve u njemu čeka, čemu se smijemo nadati, a što bi bilo mudro odmah si izbiti iz glave. Te procjene pišu i sociolozi i politolozi, no široku javnost najviše zanima što o svemu imaju reći ekonomski stručnjaci.
I već dugo, predugo slušamo navlas istu priču koja se, u bitnome, dade sažeti u formulu: sljedeća godina bit će ista ili vrlo slična prethodnoj. U tome se svi viđeniji eksperti, zamoljeni da svoje procjene podijele sa znatiželjnim građanima, bez iznimke, slažu. I kao što se od 2014. rastajemo s deprimirajućom spoznajom da nam Nova neće biti ni najmanje sretna, tako ćemo, zajamčeno, i 2015. ispratiti uz refren kako nam ni dogodine neće biti ništa bolje.
Naši životi možda doslovno ne slijede dramaturgiju one slavne romantične komedije “Beskrajni dan”, jer dani nam se možda i razlikuju, ali su nam zato sve godine iste, ispunjene sumornim brojkama i ispražnjene od svake nade. Nama budućnost postoji tek kao umnožena sadašnjost. U takvu zemlju zaputili su se neobaviješteni Bosanci u potrazi za kruhom, i nije bilo nikoga da im kaže kako im je plan budalast i osuđen na propast.
Tri su dana oni pješačili i zebli, spavali gdje stignu, gubili zdravlje i isrcpljivali se, a sve zato da bi stigli do graničnog prijelaza iza kojega, doduše, prestaje Bosna, ali ne i nesreća, samo što ona u Orašju nosi neko drugo ime. Marš dijela radnika nastavlja se i u trenucima dok pišem ove retke (a ura je od obida, naravno, za one koji si ga mogu priuštiti).
Vlasti Tuzlanskog kantona obećale su im uplatiti socijalnu pomoć u iznosu od 300 KM i dati paket u vrijednosti 100 KM, no njihovim riječima teško se vjeruje. Tisuću puta prevareni, radnici nastavljaju s pohodom sve dok ne dobiju i službenu potvrdu da su im uplate sjele na račun.
Valjda se nadati da će do izlaska ovog broja “Slobodne Dalmacije” na kioske mučna tuzlanska priča ipak dobiti koliko-toliko prihvatljiv epilog: da će gladni bosanski proleteri zbilja dobiti makar simboličnu pomoć, pa da neće morati prosvjedovati na ničijoj zemlji, naime, između uboge i ubogije države.
(Slobodna Dalmacija)