Sankcije Rusiji, prema zamisli SAD, imaju nekoliko ciljeva:
1. Unutrašnju destabilizaciju sa ciljem rušenja predsednika Putina;
2. Povećanje pritiska na ruske tajkune da se angažuju na rušenju Putina;
3. Dalje uvlačenje EU, pre svega Nemačke, u sukobe sa Rusijom, koji direktno štete interesima EU-Nemačke;
4. Držanje tenzije sa pretnjom vojnom eskalacijom kako bi se obezbedili i ubuduće enormni vojno-industrijski budžeti u SAD;
5. Homogenizacija zapadnih zemalja oko SAD.
Ukratko ćemo razmotriti pitanje odnosa sankcija i neizbežnih kontrasankcija na „ruske tajkune“ i „krupni kapital Nemačke“.
Ruski tajkuni kontrolišu delove privrednog sistema Rusije, kojima bi, sa stanovišta najšireg društvenog interesa, bolje i uspešnije upravljala država: deo finansijskog sektora i razne oblasti prerađivačke industrije. Odatle sledi da bi pritisak SAD na tajkune da se uključe u politički proces rušenja Putina mogao biti izvanredna prilika Rusiji da se oslobodi parazitskog balasta tajkuna u veoma važnim sektorima svog privrednog sistema.
RUSKI TAJKUNI I SUBINA HODORKOVSKOG
Toga su, naravno, tajkuni svesni, i postupaće veoma oprezno, znajući da će prvi petlovi sigurno završiti u supi, a, ako cela akcija bude neuspešna, a danas izgleda da će biti neuspešna, najveći broj njih se uopšte neće ni upustiti u tu avanturu, bez obzira na finansijske gubitke zbog sankcija koje ih mogu pogoditi. Slaba je njima uteha što je arbitraža u Hagu odlučila da se ono što se opljačka ne sme vratiti građanima Rusije (obavezana je Rusija da plati 50 milijardi dolara akcionarima Jukosa) pošto oni svoju subinu vide u Hodorkovskom, i to sa punom svešću da je to sudbina koju bi mogli podeliti – u najboljem slučaju.
Na drugoj strani, kontrasankcije, koje Rusija iznuđeno može primeniti, neposredno ugrožavaju poslovanje realnog sektora privrede EU, pre svega Nemačke. Takakv udarac bi doveo krupni kapital Nemačke u poziciju da gubi tržišnu utakmicu sa konkurentima na svetskom nivou, pre svaga Japanom, SAD i Kinom. U drugom koraku, posrtanje giganata realnog sektora Nemačke ugrozilo bi bankarsko poslovanje, poremetilo tržište rada povećanjem nezaposlenosti i vodilo padu životnog standarda.
Ukratko, geopolitička igra SAD „sankcije-kontrasankcije“ potpuno je neprihvatljiva za krupni kapital Nemačke. Njihovi predstavnici već iskazuju otvoreno protivljenje ovakvoj politici, a sledeći krug sankcija bi ih doveo u otvoreni sukob sa vladajućim političkim strukturama. To istovremeno znači da bi, u slučaju novog „paketa sankcija“, Rusija trebalo da odgovori vrlo oštrim protivmerama. U toj situaciji jedina greška bi bila odgovoriti neodgovarajuće blago, a nema nikakvih problema ako se u oštrini malo pretera.
KO DRUGOME JAMU KOPA…
Odatle su moguća samo dva puta: ili će glavne partije Nemačke, demohrišćani i socijaldemokrate (ili makar jedna od njih) zaštititi interes krupnog kapitala u Nemačkoj, ili će krupni kapital napraviti partiju koja će zastupati njegove interese. Naravno, moguće su i kombinacije ova dva raspleta.
Nije moguće u bilo kojoj zemlji zapadne demokratije da krupni kapital nema značajan uticaj na politiku zemlje, a to bi upravo bila pozicija krupnog kapitala u Nemačkoj u slučaju daljeg „ratovanja“ sankcijama.
Prethodnoj analizi treba dodati da u Rusiji na strani tajkuna među građanima nema saboraca, a na strani krupnog kapitala u Nemačkoj, po pitanju da nikakve sankcije Rusiji ne treba uvoditi, stoji ubedljiva većina građana Nemačke.
Posledica koju možemo predvideti je da će politička situacija, u scenariju daljih zaoštravanja, voditi bržoj destabilizaciji Nemačke nego Rusije. Paradoksalno, ovo ludilo politike SAD može biti osnova uspostavljanja trajnije stabilizacije međunarodne politike u odnosima EU i Rusije. Izlaz za destabilizovanu Nemačku bi bio samo uspostavljanje trajnih dobrih odnosa sa Rusijom.
Kako sve navedeno u svojim analizama imaju sasvim sigurno i zadužene službe SAD, realno je predvideti da oni paralelno pripremaju ekstremne poteze za trenutak u kome bi unutrašnji pritisak u Nemačkoj tu zemlju počeo da vraća sopstvenim interesima. Ono što bi SAD najviše odgovaralo bio bi uspešni atentat na Putina.
U susret događajima, pored bezbednosnih pitanja o kojima službe Rusije sigurno vode računa, važno je odlučno zaustaviti „finansijsko krvarenje“ kako bi se sprečili socijalni potresi uzrokovani potezima SAD (to treba uraditi i nezavisno od trenutne tenzije, ali je u sukobu ovo hitan posao) i proširiti „lepezu“ novih lidera na različitim nivoima koji bi pokazali da politika Rusije ne zavisi od sposobnosti jednog čoveka.
Sve drugo, ma koliko bilo bolno, već na kraći rok od jedne do tri godine ide na ruku dugoročnim interesima Rusije. Mi bi rekli „ko drugome jamu kopa sam u nju pada“.
(Branko Pavlović, Fondsk)