Piše: Dražen Ciglenečki
Prije desetak dana, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko je nakon duljeg vremena navratio u Sabor, gdje je zaposlen. Na dnevnom redu sjednice bio je rebalans državnog proračuna, ali Karamarko se zadržao u sabornici vrlo kratko i nije ništa rekao. No, govorio je istog dana navečer u Benkovcu, na skupu povodom 24. obljetnice osnivanja stranke. Ne o proceduri prekomjernog proračunskog deficita nego o Titu, komunistima, Jugoslaviji, Tuđmanu…
Moglo bi se lagano argumentirati i da je riječ o posve neprihvatljivom, neodgovornom ponašanju šefa parlamentarne oporbe. Umjesto da se očituje o rebalansu i, u okviru naputaka Europske komisije, pokuša s parlamentarne govornice ponuditi vlastiti prijedlog rezova, Karamarko je odabrao borbu protiv aveti prošlosti. Ali, bio je to za njega i HDZ krajnje racionalan izbor. Pogriješio bi da je odlučio drukčije.
Karamarko je, po svemu sudeći, itekako svjestan da nije politički kapacitet da bi se mogao upustiti u rasprave o temama koje ne uključuju ideologiju, na način koji je on shvaća. Što ako mu neki zastupnik Kukuriku koalicije replicira, pa bi mu morao odgovoriti što, recimo, zna o zahtjevima Komisije u vezi s deficitom? O čemu Karamarko nema pojma. Kao što ni apsolutno ništa ne zna o korijenima recesije koja trese veliki broj država članica EU i o tome kako se one nose s tim problemima. Takve su stvari uvijek bile izvan Karamarkovog interesa.
Cijelu je karijeru proveo u represivnom aparatu, povremeno spadajući među pobornike tuđmanizma, što god da to značilo, a u nekim je razdobljima, pak, bio koristan instrument detuđmanizatorima Hrvatske. I to je sve. Zato je neugodno slušati Karamarka kad ga novinari stisnu, pa se mora javno izjašnjavati o nečem što nije povezano s Titom i Tuđmanom. Preko usnicama mu tada nerijetko prelazi termin porezna presija, ali nije u stanju objasniti kako bi to HDZ financirao usluge koje država pruža građanima, u slučaju smanjenja poreza. Ili, u petak je Karamarko u Segetu Donjem opet zagovarao spajanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora i pritom, u kontekstu financijskih ušteda koje bi ono donijelo, spominjao 150 do 200 milijuna kuna. Otkud mu te brojke? A na koga je mislio kad je nedavno ustvrdio da je Vlada poduzetniku iz jednog primorskog grada oprostila dug u iznosu 108 milijuna kuna? Nitko to još nije detektirao.
Gotovo svaki put kad Karamarko napravi izuzetak i izađe iz svojeg ideološko-povijesnog rova, jako ga je teško pratiti. Naprosto ostavlja loš dojam. Iz tog je razloga za HDZ najbolja opcija da se Karamarko posve kloni tih izleta i da nastavi izbjegavati političku arenu u Saboru. Nije to za njega, a olakotna je okolnost za HDZ da Karamarko i sam to razumije. Lider opozicije trebao bi i dalje preferirati stranačke skupove, obraćati se samo svojima i, koliko god to sa strane izgledalo bizarno, pričati im da su na vlasti oni koji i danas cvile za Jugoslavijom. K vragu ekonomija i državni proračun. A možda mu se na izborima i isplati ovakav pristup.
(Novi list – Rijeka)