Dr Dragan Petrović, viši naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu iz Beograda, u intervjuu ocenjuje da su zapadne sile, produkujući ukrajinsku krizu, ušle u “kazneni prostor” ruskog identiteta, što Rusija ne može i neće gledati skrštenih ruku. – Rusija je ranije bila prilično trpeljiva i nije intervenisala i prelazila liniju povodom pitanja bivše Jugoslavije, Libije, Iraka i Avganistana, pa ni u slučaju zapada i severozapada Ukrajine. Međutim, ovo sada je vrlo opasna situacija i Ukrajina je danas najveća planetarna neuralgična tačka! Jugoistočni deo te zemlje i Krim su “kazneni peterac” Rusije i budite sigurni da oni to neće prepustiti Zapadu. Takođe, mislim da posle ovih događaja Ukrajina kao unitarna zemlja više neće postojati i da je izlaz u njenoj federalizaciji sa najmanje dva ravnopravna faktora, pri čemu bi jugoistočna proruska polovina zemlje bila nesporna jedinica – ističe ovaj ekonomsko-politički analitičar i istoričar.
Ipak, može li u toj krizi doći do najgoreg scenarija – nuklearnog rata između Rusije i SAD?
- Rusija je i u svojoj najvećoj krizi devedesetih godina zbog neselektivnog sprovođenja neoliberalne ekonomije, zadržala dva elementa supersile, nuklearnu moć i kapacitet u oblasti resursa i energetike. Ona je danas dodatno ojačana i snažna svetska sila. Čak je u oblasti nuklearnog naoružanja izjednačena sa SAD, dok su sve ostale sile u odnosu na ove dve patuljci u toj oblasti naoružanja. Racionalno gledano, nuklearni rat je nemoguć, jer u njemu nema pobednika. Ali, kada posmatrate američku politiku u vezi s Ukrajinom, zaista se postavlja pitanje koliko je ona racionalna. Kako god, poslednja dešavanja u Ukrajini pokazuju da SAD još imaju snagu da otvore pojedine krize u svetu, ali ne i da ih efikasno rešavaju u prilog svog zamišljenog koncepta. Zato sve snažnija Rusija ima daleko veći manevarski prostor da se odlučnije suprotstavi američkoj hegemonističkoj i agresivnoj militarističkoj politici, pa makar u onim zonama sveta u kojima su interesi Rusa egzistencijalni.
Ciljate li tu i na delove Balkana kroz koje će prolaziti ruski gasovod “Južni tok”?
- Naravno. Imajući u vidu značaj “Južnog toka” kao važne geopolitičke ose, to se svakako može odnositi i na srpski etnički prostor. To će izmeniti odnos snaga u regionu i dati veću mogućnost suverenim vladama u Beogradu i Banjaluci da se u vođenju državnih poslova što šire oslone pre svega na Rusiju, u lepezi velikih sila koje deluju na Balkanu.
Ovde se opet priča o planovima nekih od tih sila da uoči oktobarskih izbora u BiH, uz pomoć ovdašnjih saradnika, izazovu masovni izlazak građana u celoj zemlji na nasilne ulične proteste protiv vlasti kako bi, navodno, pokrenuli raspakivanje Dejtonskog ustava i centralizaciju BiH, od čega bi RS pretrpela štetu. Da li su ti strahovi opravdani?
- Dosadašnja iskustva i realna geopolitička nenaklonjenost visoke politike anglosaksonskih sila – SAD i Britanije pre svega, i u nešto manjoj meri Nemačke prema elementarnim interesima srpskog naroda na Balkanu, izazivaju veliko podozrenje Srba. To se posebno odnosi na podršku procesima nalik “obojenim revolucijama” ili “prolećima”. Na sreću, narod u Srpskoj do sada nije prihvatio da učestvuje u nemirima na ulicama, koji su se poslednjih nekoliko meseci odvijali u Federaciji BiH i koji su, navodno, imali socijalne uzroke. Zato imam utisak da je stepen nacionalnog jedinstva oko elementarnih državnih i društvenih interesa u RS visok i neupitan, daleko viši nego u Srbiji. U tom pravcu, sumnjam da bi parlamentarna opozicija u RS svesno mogla da radi bilo šta što bi moglo da ozbiljno podriva temelje državnosti RS. S druge strane, znajući za nenaklonjenost zapadnih sila prema srpskom faktoru, postoji bojazan da bi svaki metež i dovođenje u pitanje demokratskog i institucionalnog sistema RS mogli da budu iskorišteni od Srbima nenaklonjenih centara moći. Naravno, treba znati da su to ipak otuđeni centri moći u SAD i Britaniji i da podrivanje RS nije i stav javnog mnjenja u tim zemljama.
Da li se iza tih priča o uličnoj ustavnoj prekompoziciji BiH i RS zapravo kriju interesi svetskih ekonomskih gospodara i lučonoša neoliberalizma, kojima smeta svako ko solira, ne reaguje na pritiske i tako im otežava pristup nacionalnim prirodnim bogatstvima?
- Svakako, to je neupitno. Ponoviću, anglosaksonske sile i u nešto manjoj meri Nemačka, nisu naklonjene srpskim interesima na Balkanu. U tom pravcu, RS se tretira kao “nužno zlo”, što se de jure mora prihvatiti, ali se u kontinuitetu, još od Dejtonskog sporazuma 1995. traže načini da se te ingerencije potkopaju, umanje i otuđe. Naime, nametani neoliberalni koncept “meke moći” anglosaksonskih sila, koji je upravo krahirao u tim zemljama 2008. i izazvao svetsku ekonomsku krizu, RS nije primenjivala u praksi do kraja, a posebno nema interesa da ga sada prati u svetu koji postaje multipolaran. S druge strane, pomenuti koncept koji se u obliku šok terapije, divlje privatizacije, naglog skidanja carinskih barijera i povlačenja države iz ekonomije, nameće zemljama u tranziciji putem globalnih političko-ekonomskih organizacija, kao što su to MMF i Svetska banka, nažalost, i dalje je nametnut privredi Srbije, što traje u čitavom periodu posle 5. oktobra 2000.
Zašto za vidno loše ekonomsko, pa i političko stanje u RS i BiH, retko ko pominje odgovornost stranog faktora koji ovde i dalje čvrsto drži protektorat?
- Suština problema koje imamo je manjak prave demokratije, jer strani faktor nameće nešto što nije u interesu građana i što bi za domaće stanovnike, nakon kvalitetne javne rasprave, bilo krajnje neprihvatljivo. Zapravo, reč je o daljoj neselektivnoj primeni pogubnog neoliberalnog privredno-društvenog koncepta, a da ne govorimo o nastavku puta prema EU pod postojećim okolnostima i diktatima. Otuda je nama nenaklonjenom stranom faktoru prihvatljiva nedemokratija na ovim prostorima, koja se ogleda i u blokadi i kontroli medija, javnog mnjenja i javne sfere, pa sve do direktnih opstrukcija i zloupotreba izbornih procesa. Dakle, stranim centrima moći nisu u interesu jake, slobodne i demokratske RS, Srbija i Crna Gora, jer se u demokratskom poretku i slobodnom javnom mnjenju teško može nametati nešto što je protiv interesa većine građana u tim tradicionalno srpskim zemljama. Posebno nisu zainteresovani za postojanje snažnih demokratskih i kreativnih stranaka, njihovih lidera i državnika, a to se uz sve potencijalne nedostatke i kada retrospektivno posmatramo njegov dosadašnji učinak, ipak, odnosi na Milorada Dodika, predsednika RS.
Šta su onda prava rešenja za RS?
- Jedinstvo pozicije i opozicije oko ključnih pitanja opstanka RS, jače diplomatsko delovanje, pridržavanje Dejtona, oslonac na Rusiju i Srbiju, te primena drugačijih privrednih koncepata, posebno neokejnzijanske ekonomske doktrine, koja se pokazala kao prilično uspešna u toku 20. veka. Ili, sve to kombinovano. Srpskoj je važno da zadrži i ojača slobodu javnog mnjenja i medija, što je, čini mi se, poslednjih godina na daleko većem nivou nego u “demokratskoj” Srbiji. Takođe, bitno je da se RS neupitno drži institucionalnog oblika i kontinuiteta saradnje sa zvaničnom i posebno nezvaničnom Srbijom, te da vodi računa o kakvim politikama i ljudima je reč. Jer, “postoktobarska” Srbija je poluzavisna zemlja u odnosu na nama najmanje naklonjene strane centre moći, pa samim tim nije suverena da pomogne sebi i najvećem delu sopstvenog stanovništva, a kamoli da bude istinski garant RS.
Da li preterujete u takvoj oceni?
- Ne, jer se radi o zemlji koja nema punu samostalnost, ni izbliza onakvu kakvu ima RS, bez obzira na realno ograničene elemente državnosti koje Banjaluka ustavno i međunarodno-pravno poseduje. RS, koja je svih ovih godina “u ime Dejtona” umanjivana i potkradana u smislu ingerencija treba da bude svesna da se nalazi u suštinski nedemokratskim procesima, masovnom kršenju ljudskih prava građana i ugroženih institucija sistema. Uostalom, videli smo i sada na primeru Ukrajine da su demokratski principi i poštovanje prava vrlo rastegljiv pojam u interpretaciji i praksi angloameričke politike. Kada u zapadnoj Ukrajini demonstranti i “majdanovci” nasrću na organe vlasti i reda sa masovnim žrtvama, premlaćivanjem i razaranjima, onda su to demokratski procesi, a legitimna vlast je diktatorska i represivna, čak i kada se na snimcima jasno vide nasrtaji na policiju i njenu često zapanjujuću toleranciju i pasivnost. Prema takvim dvostrukim aršinima nelegitmni su i protesti stotina hiljada žitelja Krima kojima se, u najmanju ruku, ne daje ni mogućnost i kapacitet izjašnjavanja i političkih i društvenih odluka.
Korisna podrška Hrvatima u BiH!
Petrović kaže da se čini da Banjaluka ima interes da respektuje hrvatsku stranu u BiH.
- To se posebno odnosi na onaj deo hrvatskih političara u BiH koji nije pod presudnom kontrolom angloameričke politike i Sarajeva i koji ima težnju da ne bude pion u redovnoj igri podrivanja RS iz tih kuhinja. S druge strane, ukoliko bi na stolu bilo ozbiljno prekomponovanje BiH, makar sa izgovorom davanja većih prava hrvatskom entitetu, to bi po pravilu bilo zloupotrebljavano od pomenutih centara moći da se zakine RS. Zato Srpskoj zasad odgovaraju dva entiteta, s tim da nema ništa protiv da u okviru Federacije BiH hrvatska strana dobije veća prava – smatra Petrović.
(Pressrs.ba)