Poštovani čitaoci, povodom povlačenja poznatog revnitelja za čistotu Pravoslavlja – arhim. Georgija (Kapsanis) sa mesta igumana svetogorskog manastira Grigorijat, kao i najava Vatikana da će nadbiskup genocida – Alojzije Stepinac biti proglašen za “sveca“, donosimo tekst arhimandrita Georgija na temu rimokatoličke jeresi i njenim pokušajima da povuče Pravoslavne u dubine adske, gde se i sama nalazi.
„Papa je arhijeretik i krivac za večni greh istrajanja u nepokajanosti, u najvećem skandalu Hrišćanstva – papističkom totalitarizmu.“
Arhimandrit Georgije Kapsanis
Gordi „bezgrešni“ čovek iz Rima odbija da prepusti svoj položaj Bogočoveku Hristu, jedinoj istinski bezgrešnoj Glavi Crkve. On je potčinio sebi sve crkve na zapadu i istočne unijate. Pravoslavni su ostali kao jedini preostali ne-papisti podesni za potčinjavanje, pošto protestanti nisu sačinjeni od crkava, nego religijskih skupina.
Po pitanju unijaćenja Pravoslavne Crkve, Vatikan je promenio metode. Nastupa sa pozicija blagonaklonosti i dobrih namera, ciljajući na to da zadobije poverenje Pravoslavnih, i na taj način ih privoli na prilazak Rimu. Ukidanje anatema, međusobne posete, dozvole papistima da se pričešćuju u Pravoslavnim crkvama kao i Pravoslavnim da se pričešćuju kod papista, konferencije i zajedničke službe, sve to služi toj istoj svrsi.
Papisti veruju da Pravoslavni, koje svet inače vidi kao slabe, loše pozicionirane i neorganizovane (ne imajući jaku centralizovanu upravu popout papizma), pomoću toga mogu biti lako apsorbovani, kao što se to desilo sa drugim drevnim Pravoslavnim crkvama na Zapadu, i polovinom Patrijarhata Antiohije, koja je svojevremeno pocepana od strane unijata.
Reagovanja Pravoslavnih Patrijarha, Episkopa, sveštenstva i teologa po pitanju papističkih nastupanja, idu u prilog planovima Vatikana.Prijateljski odnos prema papistima od strane Pravoslavnih vođa i teologa, otupljuje tradicionalnu odbojnost Pravoslavnog naroda, i priprema Pravoslavne za plansku, dobro zamišljenu i postepenu konverziju u unijate.
Mi ne mislimo da naša Pravoslavna braća koja sarađuju sa papistima svesno rade i pomažu na izvršenju tog plana. Ne smemo da zaboravimo da nepokajani Vatikan ima veoma dugo iskustvo u prozelitizmu prema Pravoslavnim, institucije i škole sa specijalizovanim osobljem, kao i adekvatnu financijsku podlogu. Oni takođe poseduju i odlično diplomatsko iskustvo i organizaciju. Postoje papistički teolozi koji prate i poznaju tekuće događaje unutar Pravoslavlja bolje i od samih Pravoslavnih, i dok se svi predstavljaju kao veliki prijatelji Pravoslavlja, oni se zapravo infiltriraju u Pravoslavlje, pa čak i u Pravoslavne manastire.
Jedan od prikrivenih načina podrivanja Pravoslavnih ubeđenja odvija se preko širokogrudog davanja stipendija mladim i siromašnim Pravoslavnim teolozima za studiranje na papističkim univerzitetskim institucijama. Kakve su namere papisti uvek imali, i kakve imaju i danas, kroz te stipendije, nije teško za razumeti. Očekuje se da će u budućnosti oni dobiti vodeće položaje u jerarhiji i akademskim krugovima teologa, pri čemu papisti zadobijaju osiguranu blagonaklonost prema Vatikanu.Jednom prilikom mi poznati rimski teolog, prisutan na konferenciji papskih i Pravoslavnih teologa, reče da je prisustvo Pravoslavnih teologa koji su većinskim delom bivši učenici papizma – srceparajuće.
Takvu atmosferu gaje i rimokatolički profesori. Dobili smo informaciju da u Regensburgu, profesor Paul Rauh koji upravlja Santa Klara institucijom (centar za ekumenistička pitanja), čita na grčkom jeziku Pravoslavni Simvol Vere tokom Pravoslavne Svete Liturgije, dok Pravoslavni sveštenik služi u prisustvu Pravoslavnih vernika.
Sve to je promovisanje takozvanog „mirskog ekumenizma“, kao psihološke pripreme Pravoslavnog naroda za postizanje unije u dogledno vreme, nezavisno od odluka jerarhije. Taj „mirski ekumenizam“ je već počeo da donosi prve plodove. Pravoslavni u inostranstvu već idu u njihove crkve, pričešćuju se i krštavaju decu kod rimokatolika. Gde nas sve to vodi, nije teško predvideti.
Da ne bi sami sebe zavaravali oko njihovih stvarnih namera prema Pravoslavnim, pogledajmo šta govore predstavnici papizma u retkim trenucima iskrenosti. Poznati teolog Ivs Kongar kaže da molitve za ujedinjenje „za rimokatolike predstavljaju molitve za proširenje rimokatoličke crkve, koja je Crkva Hristova i Apostolska“, i da „rimokatolici ostajući tu gde jesu, pozivaju druge da im priđu.“
Koliko su nepokajani papisti, pokazuje se u njihovoj očiglednoj mržnji prema Svetom Grigoriju Palami, očigledne u njihovim publikacijama protiv tog svetitelja. Papizam je došao u položaj teškog bolesnika od duha antropocentrizma i ortologistike, tako da se sa ljudskog stanoviša, terapija čini nemogućom. I iako tako teško bolestan, on ne samo da istrajava u svojoj bolesti, nego menjajući taktike prozelitizma, teži da je proširi i na Pravoslavne, koji milošću Božijom još uvek ostadoše duhovno čisti.
Šta je to što tera Pravoslavne da naivno upadaju u zamke papizma i srljaju mu, kao da su oni stvarno promenili svoje mišljenje i zašto? Da li je moguće da pape koji prebivaju u anti-jevanđelskim i anti-eklesijalnim zabludama budu, kao što to naši pričaju: „sveti“, „blaženi“, „bratski sveštenik“, ili da imaju Apostolsko prejemstvo kao što ga mi imamo?
Za nas Pravoslavne koji ostajemo verni svetom Bogočovečansko-centričnom Predanju Pravoslavlja, svaki papa koji usvaja gore spomenuto, ne samo da nije sveti, niti blaženi, niti bratski sveštenik, nego je nasuprot toga, kao onaj koji iskrivljuje Sveto Pismo Bogočoveka Hrista, neprijatelj Hristov i izdajnik Pravoslavlja. On je do dana današnjeg zapravo najveća prepreka za ujedinjenje u istini Isusa Hrista. On je arhijeretik i krivac za večni greh istrajanja u nepokajanosti, u najvećem skandalu Hrišćanstva – papističkom totalitarizmu.
Crkva u Rimu nije sveta, jer se nije pokajala za mnoge jeresi. Ona je otpala od Istine i usled toga i od blagodati Božije i od Apostolskog prejemstva. Papa i crkva u Rimu bi postali sveti, samo nakon pokajanja za sve njihove anti-jevanđelske jeresi, i tada bi postali vredni našeg poštovanja. Crkva je oduvek verovala na ovaj način, pa tako verujemo i mi. Ovo je vera koju je ispovedio i Sv. Grigorije Bogoslov: „ono čemu sam naučen od Svetih Otaca, tako i ja učim.“ A mi nismo niti svetiji, niti pametniji od velikih Otaca: Svetog Fotija, Svetog Grigorija Palame, Svetog Kozme Etolskog, Svetog Nikodima Agiorita, pa da menjamo pobožnost Crkve i da ispovedamo drugačiju veru, kompromišući ono oko čega kompromisa nema.
Ostajemo sa blagodaću Božijom i sa blagoslovom Svetih Otaca čvrsto u svemu što smo primili, u čemu smo kršteni, naučeni, što ispovedamo i verujemo, došavši na ovo mesto Presvete Bogorodice (Sveta Gora) odbacujući svet – ako iko „… javi vam jevanđelje drugačije nego što vam javismo, proklet da bude“ (Gal 1,9).
Shvatamo poteškoće klirika i mirskih teologa koji žive u svetu, da razumeju ovu poruku. Svetski moralizam i humanizam učinio je njihovu savest manje osetljivom. Zbog toga ih pokorno zamoljavamo da ne sude o ovoj poruci po merilima sveta, nego po večnim merilima Svetog Pisma i Svetih Otaca. Ko smo mi da zamenjujemo večne norme Crkve sa našim vlastitim? Da li mi to imamo svetost, mudrost, asketizam i ispovedništvo Svetih Apostola, ispovednika i svetitelja naše vere, pa da imamo pravo da sudimo drugačije od njih?
Sveta Gora 1979. godine