Odlukom da pošalje vojsku u Ukrajinu Vladimir Putin je podvukao crtu pod ispod sovjetske epohe i unipolarnog sveta.
Prvi mart 2014. godine već je ušao u istoriju, zato što je formalno fiksirao ono što se u poslednjih nekoliko godina događa u svetu: postsovjetski period je završen, unipolarni svet je postao prošlost, Rusija je obnovila svoje pozicije kao jedan od globalnih centara moći koji potpuno samostalno donosi odluke o zaštiti svojih nacionalnih interesa.
Prvi put posle raspada Sovjetskog Saveza, Rusija jee odlučila da upotrebi svoje oružane snage radi stabilizacije situacije kod svog suseda. Principijelna razlika od avgusta 2008. godine je u tome što je Rusija tada branila savezničku državu (makar i nepriznatu) od agresije, a sada samo prinuđeni da se umešamo u situaciju u Ukrajini jer se ona razvija po scenariju koji preti našim nacionalnim interesima i životima Rusa (kako naših građana, tako i naših sunarodnika) izvan granica Rusije.
U subotu je, prvi put za sedam dana od kijevskog puča, Vladimir Putin dao ocenu situacije u Ukrajini – u obraćanju Savetu Federacije on je situaciju okarakterisao kao vanrednu i zamolio da mu se da pravo da upotrebi oružane snage na teritoriji Ukrajine „do normalizacije društveno-političke situacije u toj zemlji”.
Odluka o masovnoj upotrebi armije i lokalitetu za sada nije doneta – za sada ona ostaje na Krimu, gde se nalazi baza Crnomorske ratne flote koja garantuje mir na poluostrvu. Međutim, jasno je da armija u svakom momentu može biti angažovana i u drugim regionima Ukrajine, u prvom redu istočnim.
Vlada u Kijevu već je optužila Rusiju za agresiju, dok je svrgnuti, ali još uvek pravno legitimni predsednik Viktor Janukovič, podržao dejstva Rusije na Krimu.
Dalja dejstva Vladimira Putina i kretanje ruske armije odrediće razvoj situacije u samoj Ukrajini i na istoku zemlje u kojem su u subotu već počeli masovni mitinzi i protesti protiv aktivnosti vlasti u Kijevu.
Tokom telefonskog razgovora sa Barakom Obamom, kasno uveče u subotu, Putin je istakao da dalje širenje nasilja na istočne regione Ukrajine i Krim daje pravo Rusiji da zaštiti svoje interese i stanovništvo koje govori ruski.
Potpuno je jasno da se ne radi ni o kakvoj podeli Ukrajine – Rusija je samo zainteresovana da vlast u Kijevu ne bude antiruska, da ne vodi politiku derusifikacije stanovništva i da ne deli zemlju. Odnosno, Moskva želi promenu kijevske vlade koja je pučem došla na vlast i da se situacija vrati na sporazum vlasti i opozicije od 21. februara – da se formira prelazna vlada narodnog poverenja (u kojoj bi bile zastupljene sve osnovne političke snage i regioni zemlje), ustavnu reformu i izbor novog predsednika do kraja godine.
Ne priznajemo novu vlast u Kijevu – nas ne interesuje što su zapadne zemlje požurile da je priznaju (bez obzira što su dali garancije Viktoru Janukoviču).
Ovde i počinje ono najvažnije: samostalno ponašanje Moskve prema Ukrajini izaziva otpor i gnevni revolt Zapada. Da li je moguće da vi smete da vodite samostalnu politiku – koju niste usaglasiti sa nama i niste uzeli u obzir naše interese?
Odgovor Rusije veoma je jednostavan: dugo smo posmatrali kako ste u Ukrajini vodili svoju politiku, koristili ste sve istine i neistine da je okrenete protiv nas, da je odvojite (i da je postepeno pretvorite u antirusko poprište tipa Poljske), a u poslednjih nekoliko meseci videli smo i kako ste podržavali i potpirivali Majdan jer se kategorički niste slagali s tim što je Kijev zaustavio svoj put na Zapad i ozbiljno se zamislio o ekonomskoj reintegraciji sa Rusijom.
Zapad nas za sva ti meseca trajanja Majdana nije uzimao u obzir naše, ruske interese u Ukrajini – koji su malo veći od američkih ili nemačkih.
I tek kad smo videli da su zahvaljujući vama na vlast u Ukrajini došle otvoreno antiruske snage (dosta je i jedan Dmitrij Jaroš, koji danas poziva Doku Umarova na zajedničke akcije), a zemlja našla na pragu haosa – odlučili smo da se umešamo.
Zato što je Ukrajina istorijska Rusija, ne možemo da dozvolimo da se u njoj progone oni koji govore ruski ili žele savez sa Rusijom, a ne sa EU. U odbrani naših interesa uvažićemo interese SAD ili Evropske unije samo u onoj meri koliko budemo smatrali da treba. Zato što je anglosaksonska igra u Ukrajini ofanziva na Moskvu. Mi to dobro znamo.
Čak je i zapaljena Ukrajina samo jedna tačka u geopolitičkoj igri zapadne elite, kao i u slučaju Sirije ili Libije u kojima je na sve načine pokušavala da zadrži pozicije koje nezadrživo slabe.
Ukrajina za Rusiju znači bezbednost same Rusije i samog ruskog naroda.
Naravno da rata neće biti, jer zapadna elita dobro zna da kada je pokušavala da otme Ukrajinu, da je folirala i da je dejstvovala otvoreno antiruski. Istina, mislili su da im je uspelo, jer očigledno nisu računali da će Rusija svim snagama braniti svoje interese.
Da li zato što su zaista verovali u bajke da naša elita toliko žarko želi da postane „član kluba” (mešajući oligarhe koji žive u Londonu, koji su zaista povezani sa zapadnom elitom, sa državnicima koje brinu nacionalni interesi svoje zemlje) ili zato što su potcenili promene koje su se u poslednje dve godine dogodile u našoj zemlji?
Osim toga Zapad je precenio svoj značaj u očima Vladimira Putina. Mi već poodavno ne gradimo svoju politiku na atlantskoj osnovi, što najbolje potvrđuje kurs reintegracije postsovjetskog prostora, kao i naši odnosi sa Kinom i okretanje razvoju Sibira i Dalekog Istoka.
SAD neće, čak ni posle ovakvog neuspeha, pretiti vojnim merama – niko nije spreman da ratuje za Ukrajinu i nikada neće. Kao što nema potrebe da nam prete psihološkim pritiskom, jer će to biti samo dokaz da je Vašington odavno izgubio osećaj za realnost.
Američka vojna superiornost nema nikakav značaj u ovoj situaciji – prvo, zato što je Rusija nuklearna sila i razgovor sa nama jezikom ultimatuma nije moguć, i drugo, niko nije u stanju da u Americi ubedi svoje stanovništvo da Amerikanci moraju ratovati za „ruski Meksiko”.
Ali ono što je još važnije, svojim praktičnim ponašanjem na svetskoj areni – SAD su u potpunosti dovele u pitanje poverenje sveta u njih i diskreditovali sve argumente kojima su pokušavali da dokažu kako mi nismo u pravu.
Štaviše, u bilo kojoj zemlji sveta, od Japana do Venecuele, jasna je ta principijelna moralna, istorijska i geopolitička razlika između američkog napada na Irak i slanja ruske armije u Ukrajinu.
Međutim, zaista nas očekuju veoma napeta vremena – bojkoti, moguće sankcije, kao i kampanja u zapadnim medijima. Ali, najverovatnije da njeno trajanje neće biti, u prvom redu, u interesu samog Zapada – posle obavezne histerije (upriličene najviše za javnost) on će morati da se smiri i sa nama dogovori oko Ukrajine, moraće da zajedno sa nama formira prelaznu vladu i zaboravi na evropske integracije Kijeva.
Ako se SAD ne budu tako ponašale, već odluče da uću u žestoku konfrontaciju – razume se da se Rusija neće ograničiti samo opozivom ambasadora iz Vašingtona.
Putin poodavno radi na komplikovanoj geopolitičkoj kombinatorici u kojoj ima najrazličitije saveznike i varijante dejstava. Sirija, američki položaj u Avganistanu, njihova igra sa Iranom – samo su primetna i najaktuelnija pitanja danas. Na njih će se nesumnjivo odraziti pokušaj konfrontacije zbog Ukrajine.
Konačni krah američke hegemonije postao je moguć ne samo zato što su se u postsovjetskom periodu SAD izmučile pokušajima da svoju volju nametnu čitavom svetu, već i zato što je, zbog nezadrživog jačanja Kine, Rusija obnovila ne samo svoje fizičke snage (to je još daleko), već voljne i moralne.
Vratila se volja i samouverenost da branimo svoje istorijske nacionalne interese.
Rusija je u `90-tim padala, a u nultim se usredsređivala.
Od 1. marta 2014. godine počinje njen povratak. Pažljiv i promišljen.
(„Взгљад”, Moskva; za Fakti.org preveo: Goran Šimpraga)