Petnaest godina posle podnošenja hrvatske tužbe i četiri godine posle podnošenja srpske kontratužbe, Srbija i Hrvatska će pred Međunarodnim sudom pravde, ali i licem celokupne svetske javnosti, suočiti svoje argumente u pokušaju da dokažu da je druga strana počinila genocid tokom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog veka. Glavna rasprava pred sudom UN, koja će trajati tokom čitavog marta, samo je završetak dugog procesa u kome su dve države, što u međusobnim tužbama što u odgovorima na tužbe, Sudu dostavile hiljade strana materijala, dokaza, istorijskih dokumenata, svedočenja…
U poslednjoj deceniji su se u Srbiji i Hrvatskoj menjale vlade, čiji su zvaničnici dirljivo govorili o pomirenju, saradnji ili dobrosusedskim odnosima, ali taj niz lepih izjava nije pomogao da se odustane od procesa u kojem se dve zemlje međusobno optužuju za najteže zločine. Zato se i proces, koji počinje 3. marta, može opisati kao jedan od završnih računa srpsko-hrvatskih odnosa.
Ovo nije prvo pojavljivanje suparničkih strana pred haškim sudijama. Advokati dve države prvi put su se suočili 2008. godine kada je ročište bilo zakazano zbog toga što je Srbija osporavala nadležnost Suda sa obrazloženjem da u trenutku podnošenja hrvatske tužbe 1999. godine SRJ nije pristupila Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Podsetimo, SRJ je, u novembru 2000. godine, primljena u UN, a Konvenciji je pristupila godinu dana kasnije. U pokušaju da ospore nadležnost Suda u Hagu, zastupnici SCG (koja je bila pravna naslednica SRJ), na toj raspravi 2008. godine, podsetili su da se Sud četiri godine ranije, 2004. godine, proglasio nenadležnim po tužbi SRJ protiv zemalja NATO-a pošto je ustanovio da je SRJ, upravo zato što joj je osporavan državni kontinuitet, 1. novembra 2000. godine ponovo primljena u UN.
Time je potvrđeno da u sporno vreme SRJ nije bila potpisnica Statuta Suda što je uslov za njegovu nadležnost. Kako je konstatovano 2004. godine, SRJ je Konvenciju o genocidu potpisala 2001. godine pa ni po tom osnovu nije mogla da tuži NATO države Sudu pravde jer je tek od 2001. godine stekla pravo da bude stranka u sporu pred Sudom. Kada se, međutim, SCG pozvala na argumente koje je četiri godine ranije koristio sam Sud, oni nisu dovoljno valjani da bi se odbacila hrvatska tužba te se te 2008. godine proglasio nadležnim.
Iz te rasprave ostalo je nerešeno pitanje da li Srbija može da odgovara za zločine koji su se desili pre 27. aprila 1992. godine, kad je osnovana bivša SR Jugoslavija. Ovim pitanjem Sud tada nije hteo da se bavi već ga je ostavio za ovu glavnu raspravu.
Tužba koju je Hrvatska podnela nekoliko dana posle bombardovanja SRJ bila je prilično obimna. U dokumentu koji su nazvali „Memorijal”, Hrvati su na 400 strana pokušali da argumentuju optužbe po kojima je nekadašnja SRJ (Srbija je njena pravna naslednica) počinila genocid na teritoriji Hrvatske i to u periodu od 1991. do 1995. godine. U tužbi se, između ostalog, navodi da je SRJ zbog direktne kontrole nad oružanim snagama, agentima službe bezbednosti i različitim paramilitarnim grupama, na teritoriji Hrvatske, u oblasti Knina, istočnoj i zapadnoj Slavoniji i Dalmaciji, odgovorna za „etničko čišćenje” Hrvata, „oblik genocida” koji je imao za posledicu raseljavanje, ubijanje, mučenje ili ilegalno hapšenje velikog broja hrvatskih građana, kao i prekomerno uništavanje imovine.
Jedanaest godina posle Hrvatske, 4. januara 2010. godine, Srbija je uzvratila protivtužbom. Iako zbog tajnosti svih dokumenata dostavljenih Sudu nisu poznati svi detalji, ipak se zna da je srpska kontratužba izuzetno obimna, reč je o čitavih pet tomova i ona sadrži detalje vezane za zločine počinjene nad Srbima u Hrvatskoj u periodu od 1991. do 1995. godine. Centrali deo srpske tužbe čine dokazi o zločinima nad srpskim stanovništvom počinjenim u akciji „Oluja”.
Srbija je od Suda tražila da utvrdi da je Hrvatska tokom te operacije, u avgustu 1995. godine, počinila genocid u nameri da potpuno ili delimično uništi krajiške Srbe kao etničku grupu. Alternativno, Srbija je od Suda zatražila da Hrvatsku proglasi odgovornom za zaveru za počinjene genocida ili za to što je propustila i propušta da genocid spreči i kazni. Hrvatskim vlastima bi Sud, prema tužbi Srbije, zbog toga trebalo da naloži da, u skladu sa svojom međunarodnom obavezom, kazni genocid počinjen na njenoj teritoriji pre, za vreme i posle operacije „Oluja”.
U srpskoj tužbi su, takođe, i podaci o nedelima koje su Hrvati učinili u Gospiću, Sisku, Pakračkoj poljani, Karlovcu, Osijeku, Paulinom Dvoru, Medačkom džepu, na Maslenici i tokom operacije „Bljesak”. Ali ni to nije sve. Tužba protiv Hrvatske sadrži i istorijski presek srpsko-hrvatskih odnosa, s naglaskom na događaje iz Drugog svetskog rata. S pravne tačke gledišta, Hrvatska ne može odgovarati za zločine iz Drugog svetskog rata jer je Konvencija o genocidu doneta 1948. godine, a stupila na snagu 1951. godine. Zbog toga, uostalom, genocidom nisu ni proglašeni ratni zločini Nemačke tokom Drugog svetskog rata.
Iako je Međunarodni sud pravde samostalan u svom radu, praksa pokazuje da se on umnogome oslanja na presude i dokaze izvedene u Haškom tribunalu. Upravo zbog toga hrvatski pravni tim je velike nade polagao u suđenje Jovici Stanišiću, bivšem šefu DB-a Srbije, koji je pred Tribunalom optužen za organizovanje, opremanje, obučavanje, naoružavanje i finansiranje jedinica državne bezbednosti Srbije, koje su ubijale, progonile i deportovale hrvatske civile s područja SAO Krajine, Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Stanišića je, međutim, Haški tribunal oslobodio odgovornosti u maju prošle godine, pa će se srpski pravni tim pred MSP-om pozvati na tu oslobađajuću presudu, ali i na oslobađajuće presude Momčilu Perišiću i Franku Simatoviću uz obrazloženje da, ukoliko oni nisu odgovorni za zločine pojedinaca, tek odgovornost ne bi mogla da snosi država Srbija.
Hrvati će se, kako saznajemo, izvesno pozivati na presudu koja je izrečena Milanu Martiću, nekadašnjem predsedniku SAO Krajine, koga je Tribunal osudio na 35 godina zatvora zbog „progona, ubistva, pritvaranje, mučenja, napada na civile, deportacije i prisilnog premeštanja nesrpskog stanovništva” u RSK, Cazinskoj krajini i Zagrebu.
Srbija je, pak, velike nade polagala na presude Tribunala Anti Gotovini i Mladenu Markaču koje je prvostepeno veće osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora za zločine u „Oluji”, ali ih je kasnije žalbeno veće oslobodilo. Tako su, pred Međunarodnim sudom, ostali potpuno nekažnjeni zločini nad Srbima u Hrvatskoj.
I pored svih ovih međusobnih optužbi, odustajanje od suđenja dugo je bilo na dnevnom redu. Kako se čini, mnogo više u Srbiji nego u Hrvatskoj. Poslednji put ruka pomirenja pružena je prilikom dolaska Ive Josipovića u Beograd polovinom oktobra prošle godine, kada je predsednik Srbije Tomislav Nikolić poručio gostu iz Hrvatske da ipak „dobri prijatelji ne idu na sud”, ali je s hrvatske strane uzvraćeno da će na sudu biti izrečeno mnogo toga što nije prijatno za čuti, ali da su to sve ipak „istorijske istine”.
—————————————————-
– Hrvatska podnela tužbu MSP-u u julu 1999. godine
– Srbija 2002. godine uložila prigovor da MSP nije nadležan da raspravlja o tužbi
– MSP 2008. godine doneo odluku da je nadležan
– 4. januara 2010. godine Srbija podnela kontartužbu
(Politika)