Ta bezbrižnost i lakoća postojanja čitavog jednog sistema, to potpuno odsustvo odgovornosti mi daje za pravo da pomislim da je drug Tito od Jugoslavije napravio pravo obdanište, sa toboganima, vrteškama i svime onime čega se mi sada rado sjećamo…
Olimpijada je bila san tog sistema, Olimpijada je u stvari vrhunac komunizma, to je ono kad se svi radujemo 14 dana, i svako radi onoliko koliko može, a uzima koliko mu treba.
Sarajevo je bilo specifično i danas, ako gledate televiziju, sredina za koju se uvijek znalo ko je ko, samo se od 1945. do 1992. nije znalo ko je ko.
Kao takvo ono je moralo da dobije neku novu dimenziju, neku novu snagu, neki novi iskorak, da bi se taj haos između onih koji žive u tom gradu držao pod nekom zajedničkom tenzijom, zajedničkom idejom…Pravi razvoj grada počeo je orgnizacijom prvenstva u stonom tenisu početkom 70-ih.
U tome (Olimpijadi) je Sarajevo vidjelo neki jedinstven cilj da bi se zaboravilo na ono osnovno da sam ja Srbin, a on Musliman, a ovaj treći Hrvat. Kad se taj naduvani balon ispuhao, onog momenta kad se svi dosjetili jadu, čitava ta ideja i čitava ta kultura grada koja je činila od grada ono što on u stvari nije, je nestala.
Gašenje tog olimpijskog plamena je bio simbol prestanka jednih igara i početak drugih igara koje su iza sebe ostavile mnogo veće žrtve nego što je takmičenje u spustu…
(Nele za emisiju ”Oko”(Sarajevo, od Olimpijskih do ratnih igara) RTS, 18.02.2014.)
(Frontal.rs)