Piše: Dane Čanković
Poboljšanje srpsko-muslimanskih (bošnjačkih) odnosa od velike je važnosti za oba naroda. Dobri odnosi sadržani su u nacionalnim interesima i srpskog i muslimanskog (bošnjačkog) naroda, bez obzira na budućnost Bosne i Hercegovine kao pravno-političkog subjekta. Do tog shvatanja će doći, ili…
Ponovo ulazimo u period u kojem će ta dva naroda morati definisati svoje odnose i na tome temeljiti budućnost. Oba naroda moraju biti slobodna u izboru te budućnosti vodeći se i željom da njihovim budućim naraštajima bude bolje u svakom smislu. Na prvi pogled taj izbor je jednostavan i lak. Bira se između dobrih odnosa, što donosi političku stabilnost koja je preduslov za ekonomski i svaki drugi napredak, međusobno poštovanje, razumijevanje i podršku i sa druge strane pogoršanje odnosa, destabilizacija, sukobi, stradanja, ekonomsko siromaštvo. Međutim, kako u životu, tako i u politici nije tako kao što izgleda. Zašto se konkretnije i sa više energije ne radi na poboljšanju srpsko-muslimanskih (bošnjačkih) odnosa? Razlozi mogu biti spoljašnje i unutrašnje prirode.
Na lokalnom nivou, a iz spoljašnjeg ugla gledano, Hrvatska vrlo vješto i na različite načine podstiče pomutnju unutar srpsko-muslimanskih odnosa. Potvrđivalo se to kroz istoriju, a sada je aktuelna hrvatska optužnica protiv generala Manojla Milovanovića koja je u suštini reakcija na optužnicu Naseru Oriću koja dolazi iz Srbije. Na taj način Hrvatska suptilno pokazuje na čijoj je strani, a sa krajnjim ciljem da što više remeti srpsko-muslimanske odnose. Događaji koji će uslijediti u vezi obilježavanja stogošnjice početka I svjetskog rata i ubistva prestolonaslednika Ferdinanda od strane mladobosanca Gavrila Principa imaju istu svrhu samo dublju i sa većim posljedicama. Ko je i kako nagovorio neke Muslimane, Bošnjake da Gavrila prozovu teroristom i da se uništi njegov spomenik u Sarajevu? Takvo ponašanje određenih Muslimana (Bošnjaka) još više čudi kada se zna da su njihovi preci, ondašnji Muslimani, bili žešći protivnici austrougarske okupacije nego sami Srbi, a Gavrila Principa su zvali tiranoubicom. Ogroman broj Muslimana zajedno sa Srbima izvojevali su pobjedu nad austrougarskim carem i tako bili na strani pobjednika u I svjetskom ratu.
To je legitimno pravo Hrvatske i njihov interes kako bi maksimalistički kontrolisala i ono što joj ne pripada, pri tome ostvarujući ogromnu ekonomsku korist. U tom smislu Slovenija i Hrvatska su pokrenule Brdo proces, pokušavajući na lak način doći do sirovina i tržišta BiH i Srbije. Slično se dešavalo i u bivšoj zajedničkoj državi Jugoslaviji u kojoj su Slovenija i Hrvatska na mudar način sebi obezbjeđivale privilegovan, povlašten položaj, a podstičući netrpeljivost između drugih jugoslovenskih republika i dvije srpske pokrajine. Slovenci i Hrvati su povoljno kupovali sirovine u BiH, Makedoniji i Srbiji, prerađivali ih i finalni proizvod iznosili na tržište cijele bivše Jugoslavije, ostvarujući pri tome veliku ekonomsku korist. Ako Hrvati i Slovenci ponovo nadmudre Srbe i Muslimane (Bošnjake) u ekonomskom smislu će se slično desiti kao nekad s tim što će sada moći da preko Srbije robu bez carina izvoze i u Rusku Federaciju, zahvaljujući bescarinskom sporazumu Srbije i Rusije. Po uticaju velikih sila na srpsko-muslimanske odnose može se napisati poseban tekst. Ovdje samo iznosim ukratko zapažanje koje može da odredi karakter tih odnosa i pravac kretanja i srpskih i muslimanskih interesa. Polazimo od činjenice da svaka država i narod prije svega uvažava svoje interese.
Njemačka, bez obzira na bogatstvo i moć države i vrlinu njenog naroda (disciplina, rad, red…), neće moći da zainteresuje srpski i muslimanski narod da dobrovoljno sa njom prihvate dublju ekonomsku, političku, kulturnu i drugu saradnju, iz prostog razloga što ona (Njemačka) ne može biti od suštinske koristi za Srbe i Muslimane. Njemačka nema strateške sirovine koje bi Srbi i Muslimani mogli povoljno koristiti, niti bi oni mogli proizvoditi konkurentsku robu za izbirljivo njemačko tržište. Naprotiv, iz političkih i ekonomskih razloga nezaštićeno srpsko i muslimansko tržište (ukidanje carina, a naše države ne mogu se nositi sa Njemačkom u davanju podsticaja strateškim proizvodima) dovelo bi do ukidanja vlastite proizvodnje a samim tim i radnih mjesta. Ne treba se zavaravati da i strane investicije mogu donijeti poseban boljitak. One su više nužno zlo u teškoj i bezidejnoj ekonomskoj situaciji. Dobro donose samo onima čije su investicije. Takođe postoje i velike razlike u kulturi, mentalitetu, jeziku a i lošem istorijskom iskustvu.
SAD i NATO predvode globalistički proces koji podrazumijeva neutralizaciju nacionalnih identiteta, uzimajući sebi za pravo da se na svoj način staraju o Zemlji kao planeti. I njima u ovoj fazi odgovara nestabilnost Balkana, što podrazumijeava i loše odnose između Srba i Muslimana.
Rusija nije bivši SSSR i njena politika se suštinski razlikuje od politike nekadašnjeg SSSR-a. Ona ima ogromne prirodne resurse. U usponu je ekonomskom, vojnom, političkom i što je vrlo važno demokratskom i duhovnom. Rusija zbog svog potencijala (sirovina i tržišta) može da privoli mnoge države na ekonomsku i svaku drugu saradnju nudeći prije svega korist tim državama i narodima. Iz tih razloga Rusiji ne odgovara destabilizacija Balkana. Nesumnjiva je jednakost srpskog i ruskog naroda u vjeroispovijsti a bliskokst u kulturnom i jezičkom smislu. Ovdje je važno istaći dobre odnose, a u budućnosti i bolje između pravoslavlja i miroljubivog islama.
Turska može imati i vrlo dobru i vrlo lošu ulogu na Balkanu. Zavisiće to od njenog odnosa prema radikalnom islamu, SAD-u i Rusiji. Sa svojim postupcima i politikom na Balkanu ona može doći u tačku odakle nema povratka, a prvi sljedeći korak u tom slučaju bio bi balkanski rat.
Unutrašnji faktori koji će definisati srpsko-muslimanske, bošnjačke odnose su prije svega istorijski i sadašnja svijest o njima. Za Srbe i Muslimane bilo je i loših i dobrih vremena. Nažalost duže loših, kada smo se međusobno ubijali i jedni drugima činili zlo. Možda je upravo sada vrijeme da dođe do istorijskog dogovora srpskog i muslimanskog naroda. On mora biti utemeljen na istini i pravdi, da se jednako osude zločini i zločinci sa obe strane. Da Srbi i Muslimani, prije svega oni koji su žrtve iz proteklog vremena, pokažu veličinu čovjeka, da sjednu, pogledaju se u oči, da se pokaju i oproste jedni drugima. Jer i Srbin i Musliman je u isto vrijeme i žrtva i grešnik. Samo tako ćemo spasiti našu djecu od budućih stradanja a prirodno je da pobijedi ljubav prema djeci a ne mržnja, tvrdoglavost, osveta. Bez obzira na to koliko to teško nekima bilo. Svaki normalan Srbin i Musliman znaće da je međusoban mir bolji od međusobnog rata, da loše odnose između Srba i Muslimana mogu iskoristiti samo drugi. U srpskom narodu ne smije da zaživi priča koja dolazi spolja da ne postoji miroljubivi islam i da je svaki Musliman radikalan samo pitanje je trenutka.
Ukoliko muslimanski, bošnjački narod i njihove vođe konkretno ne budu radili na istinskoj, sveobuhvatnoj saradnji sa srpskim narodom već naprotiv krenu u suprotstavljanje legitimnim interesima srpskog naroda (naznake su protesti u FBiH kako bi došlo do promjene Ustava FBiH a onda i Ustava BiH sa krajnjim ciljem ukidanja Republike Srpske), onda ne samo da će se proglasiti Republika Srpska nezavisnom državom, već će srpski narod poželjeti da riješi svoje nacionalno pitanje na Balkanu.
Cilj poboljšanja muslimansko-srpskih odnosa nema za svrhu uzurpiranje legitimnih prava i interesa drugih država i naroda.