Sa ministrom nikad nije dosadno

Piše: Josip Jović

Jednu stvar valja priznati: Sa Zoranom Milanovićem od milja zvanim Zoki, nikada nije dosadno. On zna naciju naljuti, zaprepastiti, razočarati, ali i nasmijati. Ovo posljednje sve više što vrijeme dalje teče i što se približava kraj jednog, kako sada stvari stoje, neuspjelog mandata. Ipak, nekoliko posljednjih nastupa prvog ministra zaslužuju priznanje, bez obzira hoće li iza njih ostati nešto stvarno ili će riječi, kao što to obično biva, odletjeti u vjetar.

Djeluje ohrabrujuće ono što je u Saboru govorio u izvješću o svom sudjelovanju u Europskom vijeću. Prošlo je, rekao je otprilike, vrijeme slijepe poslušnosti, sada moramo biti odgovorniji u obrani vlastitih interesa. I još nešto jako važno: zalažemo se za proširenje EU-a, ali ispod nekih granica nećemo ići. Ovdje sada imamo priznanje kako je hrvatska politika do sada samo izvršavala zadatke, uvijek i dosljedno, osim u jednom slučaju. Može li se očekivati zaokret? Teško kad sam Milanović ad liminem odbija, primjerice, proglasiti gospodarski pojas, iako upravo to svojim članicama preporučuje Europska komisija.

Do sada je službeni Zagreb redovito ponavljao kako neće istočnim susjedima postavljati nikakve uvjete glede pristupa europskoj integraciji, kao što je to Hrvatskoj činila Slovenija, koja je to činila i protiv boljih običaja i protiv međunarodnog prava. No, naša zemlja s pravom može tražiti ono što je već potpisano u sporazumu o normalizaciji i što je napomenuo europarlamentarac Davor Stier: ratnu odštetu od Srbije, s kojom još nije definirala ni svoju granicu na Dunavu.

S Crnom Gorom također nije riješeno razgraničenje u Bokokotorskom zaljevu, što je već zaboravljeno, odnose s BiH opterećuje neravnopravan položaj Hrvata u toj državi, itd. Zaista, ne koristiti vlastitu poziciju za dovođenje stvari na čistac u vlastitom interesu pa i u interesu trajnih dobrosusjedskih odnosa značilo bi opet raditi u korist vlastite štete.

Spasonosan potez

Milanović je počeo gledati malo dalje od same EU pa se tako našao u Azerbajdžanu i u Albaniji, razgovarajući o jednom kraku jadranskog plinovoda, što je jako dobro. U Tirani je za domaće uši, ali ga je čuo cijeli svijet, kazao kako bi Albaniju trebalo primiti u EU prije nego Srbiju, što je u popriličnom neskladu s politikom Pantovčaka, kojoj je glavni prioritet obnova «bratstva i jedinstva».

Neki su mu promatrači zamjerili nediplomatičnost ove izjave, ali mislim kako je ona sasvim na mjestu, a na iskrenosti i istinitosti nikada ne treba zamjeriti. Zna se, jasno, i zašto je Zapadu Srbija prioritet na zapadnom Balkanu. Treba je, kao i Ukrajinu, oteti ruskom utjecaju, a s Albanijom tih problema nema.

I na domaćem terenu premijer je povukao jedan dobar, reklo bi se za Vladu i za stranku kojoj je načelu spasonosan potez u posljednji čas. Zatražio je smjenu pomoćnika ministra financija Branka Šegona koji je zloupotrijebio svoj položaj da bi priskrbio veliki povoljan kredit od HBOR-a, koji kontrolira država. Učinio je to Milanović mimo i protiv ministra Slavka Linića, koji je to odbijao učiniti i koji to nije ni mogao učiniti, jer je kao predsjednik Nadzornog odbora spomenute banke zacijelo sam sredio stvari za svog pomoćnika.

Milanović je svoju odluku, što jest neobično, objavio putem televizije, prije nego među suradnicima i prije nego svom kabinetu. Možda je tako izbjegao izravan okršaj s naglim Linićem, dajući mu na vremenu shvatiti i prihvatiti stanje stvari. Milanović je, zapravo, trebao smijeniti samog ministra, ali su mu očito njegove usluge jako potrebne, ili se njemu samo tako čini.

Milanović, međutim, ne bi bio on da istovremeno nije napravio nekoliko teških gafova, pokazavši još jednom kako ne može biti iznad ideoloških predrasuda koje nosi iz djetinjstva, iznad svog karaktera i temperamenta pa ni iznad nekih šupljina u obrazovanju, naročito kad je u pitanju poznavanje povijesti.

Prozivanje Crkve