Piše: Dražen Ciglenečki
Prvo smo doznali da je hrvatski narod u opoziciji, jer su u Hrvatskoj trenutačno na vlasti Srbi i srbofili, podvarijanta jugonostalgičari. Ta je teorija i dalje aktualna, a prošlog ljeta pridodana joj je još jedna jednako logična, ona o svemoćnoj Udbi koja je premrežila državne institucije i vuče sve konce u Hrvatskoj.
Mjesecima smo bombardirani tezama da su na strateškim mjestima Udbini ljudi i da njihov potrčko, premijer Zoran Milanović, čini sve kako bi spriječio izručenje Josipa Perkovića. Zbog tog je udbaša donio i poseban zakon, lex Perković. Milanović je to radio kako Perković ne bi u Njemačkoj ispričao što zna o udbaškom, komunističkom backgroundu nositelja hrvatske vlasti.
Nakon što je na inzistiranje Europske komisije izmijenjen Zakon o pravosudnoj suradnji, malo je, doduše, razočaranje predstavljala spoznaja da Udba nije pipke proširila i do Bruxellesa i Viviane Reding.
No, mogli smo s tim nekako živjeti. Međutim, Perković je izručen. Kako protumačiti da sveprisutna Udba nije bila u stanju utjecati na suca Ivana Turudića, vrhovne i ustavne suce? A nisu ih k tome morali ni tjerati na nešto protuzakonito.
Sucima je jedino trebalo objasniti da se moraju pridržavati hrvatskog zakona, Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu i odlučivati kao što to, primjerice, rade u Njemačkoj, koja je zbog zastare Hrvatskoj odbila izručiti Ivana Radoševića.
Ali, Udba nije uspjela osigurati čak ni provođenje zakona. Je li moguće da je Perković slao svoje tekliće Turudiću, Branku Hrvatinu i Jasni Omejec da im prijete kompromitirajućim materijalom, a da su ih oni redom s vrata slali natrag, uz poruku: Kršit ćemo zakone kako god hoćemo, fućka nam se za Udbu?
Moramo li se pomiriti s tužnom istinom da je Udba, ni 48 godina nakon što je 1966. ukinuta, već izgubila moć? Teorija sa Srbima je skroz ok, ali jedna grandiozna organizacija obavijena mistikom ipak je nešto sasvim drugo.
Na sreću, postoji staro špijunsko pravilo – ništa nije kako se čini. Lako je stoga zamisliti da je sve što se proteklih tjedana događalo, zapravo realizacija Udbinog masterplana.
Milanović i ekipa u prvi su plan gurali Perkovića, ali to je bila samo dimna zavjesa kako bi se spasilo njegovog nekadašnjeg šefa Zdravka Mustača. Neformalno vodstvo Udbe u Hrvatskoj, nazovimo ga, recimo, Komitet, iz nekog je razloga odlučilo Perkovića pustiti niz vodu.
Tko će znati te udbaške poslove. S druge strane, Mustač je kao da je u nedjeljnoj šetnji došao na sud u Velikoj Gorici, izjavio da ne očekuje ništa važno i njegov je nalog odbijen.
Prije toga je visoki vladin izvor, da ne bi bilo zabune, preko novina velikogoričkim sutkinjama dao do znanja kakva se od njih odluka očekuje.
I sada se Tomislav Karamarko, koji tobože mrzi Udbu iz dna duše, protivi promjeni Ustava koja bi dovela u pitanje Mustačevu slobodu, a ne želi niti istražno povjerstvo koje bi raskrinkalo udbaške zločince. Sve se, dakle, uklapa. Naravno, Udba je neuništiva. Hrvati joj jednostavno ne dopuštaju da umre.
(Novi list – Rijeka)