Onomad je stvaralac čije su serije imale najveći rejting u istoriji televizije, Radoš Bajić, osetio kako deluje „topli zec“. Šamarali su ga i levi i desni, i žuti, i crveni!
Kad je hteo, da pomiri podosta umorne partizane i četnike, shvatio je da ništa nismo naučili iz istorije, da i dalje postoje zabranjene teme, da ćemo u tom tunelu ostati zarobljeni.
Da su i ovi prespori vozovi otišli, skreće pažnju istaknuti istoričar, akademik Ljubodrag Dimić u svojoj sažetoj, autentičnoj analizi neuspeha „jugoslovenskog eksperimenta“, od 1914. do krvavog raspada velike države.
Podseća nas istoričar da je u Prvom ratu izginulo oko 1,2 miliona Srba. Da broj žrtava Drugog svetskog rata nikada nije utvrđen i popisan! Zbog toga, opet novo strašno čuda sa balkanskog prostora, i dalje se prepisuje da je u tadašnjoj Jugoslaviji stradalo najmanje milion, a najviše 1.800.000 stanovnika. Ko je sprečio pravi popis žrtava?
Evo i sledećeg podatka: Srbi su na prostoru Hrvatske pet puta više stradali od Hrvata!
Da ne govorimo o devedesetim. Posle dve decenije, na hiljade ljudi vode se kao nestali. Ne zna im se ni grobno mesto, a kako je porodicama to samo one znaju.
Intrigantno je zazvučala nedavna vest iz Nove Varoši. Udruženje potomaka ratnika 1912-1920. godine „Vojvoda Petar Bojović“ zatražilo je od opštinskih i republičkih vlasti podizanje spomenika oslobodiocima – učesnicima Prvog balkanskog i Prvog svetskog rata.
Možda vi, poštovani čitaoci, znate odgovor na pitanje: zašto se toliko čekalo ili zašto je neko sve ove godine kočio izgradnju ovih spomenika u ovoj malenoj opštini? Gde je sve protrčao taj nemoćni “topli zec”?
(Milomir Kragović, književnik i novinar, Večernje novosti)