Kako se konflikt između Istoka i Zapada produbljuje, opasnost po Srbiju postaje sve veća. Za takvu neprijatnu situaciju niste krivi vi već splet istorijskih okolnosti.
Poslednji američki ambasador u SR Jugoslaviji Vilijam Montgomeri (1945) važi za dobrog poznavaoca prilika na Balkanu. Službujući kao ambasador u Bugarskoj, Hrvatskoj i SRJ bio je svedok mnogih turbulentnih dešavanja u ovom regionu, a na neka je odlučujuće uticao. Diplomatsku karijeru je započeo upravo u Beogradu 1975. godine.
„Sećam se jednog prijema priređenog u čast 4. jula, Dana nezavisnosti, kada sam već bio imenovan za ambasadora. Dok sam šetao ispod velikog drveća u bašti američke rezidencije, prisetio sam se da sam tuda već prolazio 26 godina ranije kao diplomata početnik i da je to bilo moje prvo postavljenje”, kaže u razgovoru za „Politiku”.
Blagonaklon odnos prema prvom mestu službovanja pribavio mu je ulaznicu u kružok u Stejt departmentu koji je u šali nazivan „beogradskom mafijom”. Danas kada više nije aktivni diplomata živi na relaciji Cavtat–Beograd i bavi se pružanjem savetodavnih usluga. Pripisuje mu se velika uloga u izgradnji imidža Srpske napredne stranke i njenom dolasku na vlast.
Kada smo razgovarali pre gotovo dve godine rekli ste da Amerikanci više ne moraju da biraju stranu u Srbiji. Šta se od tada promenilo?
Realnost je takva da je Rusija ovde najpopularnija zemlja, a u isto vreme postoji želja da se uđe u EU. Ove dve činjenice ni nisu bile tako važne pre dve, tri godine ali s konfliktom koji je buknuo između Rusije i EU oko Ukrajine ovakva podeljenost predstavlja veliku opasnost po vašu zemlju. Partije na političkoj desnici, poput radikala, pokušavaće svim silama da podrže Rusiju, neke druge partije će podržavati EU i tvrditi da vladajuća stranka ne može da vas uvede u Uniju. Te partije će nastojati da iskoriste situaciju da povećaju sopstvenu podršku među građanima i uticaće na unutrašnju podeljenost zemlje. To je stvarna opasnost koja preti Srbiji. Za takvu neprijatnu situaciju niste krivi vi već splet istorijskih okolnosti koji može dovesti do toga da postanete kolateralna šteta. Kako se konflikt između Istoka i Zapada produbljuje opasnost po Srbiju postaje sve veća.
Šta vam se čini kao najpametniji potez koji bi Srbija mogla da povuče u takvim okolnostima?
Sigurno će proći još nekoliko godina pre nego što dobijete poziv da se priključite Evropskoj uniji. Zato ne morate danas da odlučite šta ćete da radite.
Ali, Srbija još nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje s EU…
Za to krivim Uniju i mislim da takvim postupcima vodi kontraproduktivnu politiku. Bilo da je razlog taj što hoće da vas kazne jer se niste pridružili njihovim sankcijama Rusiji ili je u pitanju tek birokratska procedura – takav pristup je kontraproduktivan. Pametnije bi bilo da vas podrže, imajući u vidu vašu istoriju, a time bi se motivisali građani. Kada već govorimo o pregovaračkim poglavljima činjenica je da nikakvu važnost nema koliko ste poglavlja otvorili, nego koliko ih je uspešno zatvoreno. A čak i kada se zatvore sva pregovaračka poglavlja i dalje postoji mnogo načina za pritisak. Po mom mišljenju najveći i pravi problem u Srbiji je ekonomija i kako postići privredni rast. Dok ne dođe do ekonomskog oporavka neće biti stabilnosti u Srbiji, a ni u regionu. Moja iskrena preporuka bi bila, imajući u vidu vašu istoriju koju poštujem, da ne menjate politiku održavanja dobrih odnosa sa obe strane, nego da ovaj svojevrsni problem ne ističete toliko u javnosti. Imate svoju poziciju, nećete je menjati, ali nema potrebe da se sve vreme odgovara na pitanja o ovoj temi.
Druga stvar kojoj se mora posvetiti pažnja jeste Rusija koja namerno stavlja težište vaših odnosa na vojna pitanja. To se radi namerno da bi se naškodilo vašim odnosima s EU. To nije prijateljski gest, prijateljske zemlje. Reč je o namernom, hladnokrvnom nastojanju da se pogorša vaš odnos s EU.
Na šta konkretno mislite?
Mislim, na primer, na zajedničke vojne vežbe vaše i ruske avijacije koje su planirane ove godine. Tu je svakako i vojna parada koja je Beogradu organizovana Putinu u čast. Kao što vidite, uvek je u pitanju samo vojska, vojska i vojska. To se radi namerno. Vaša vlada bi trebalo da se uzdrži od saradnje u ovoj oblasti kada već zna da takva saradnja zaista smeta Evropskoj uniji. Iz evropske i američke perspektive ruska vojska je aktivno uključena u invaziju na drugu suverenu zemlju.
Suverenitet Ukrajine je obezbeđivao Budimpeštanski sporazum iz 1994. kojim su Rusija, SAD, Francuska i Velika Britanija garantovale celovitost ove zemlje kad se oslobodi nuklearnog arsenala. Ruska vojska je potpuno prekršila taj dogovor i podržala pobunjenike u Ukrajini. Situacija u kojoj Srbija sarađuje s tom vojskom je izuzetno provokativna za Evropsku uniju. Moj savet bi bio da se usmerite na druge oblasti saradnje. Zar nije zanimljivo i neobično da je saradnja u oblasti kulture, ekonomije, biznisa – gotovo nikakva? Sve se zasniva na vojnoj saradnji i to se namerno čini vašoj zemlji. Trebalo bi da se veoma pristojno i bez pompe distancirate od takvih aranžmana. To ne bi značilo promenu vaše pozicije niti bi uticalo na promenu prijateljstva s Rusijom, samo bi se težište saradnje prebacilo na druge oblasti.
Mnogi bi, čak i u SAD, rekli da je okidač za ukrajinsku krizu bilo proširenje NATO-a na istok i da je Rusija isprovocirana zadiranjem drugog vojnog bloka u zone njenih vitalnih interesa. Uz sve to sećanje na NATO bombardovanje SR Jugoslavije i dalje je veoma živo kod građana Srbije.
U potpunosti razumem i poštujem vašu istoriju. Ja ne kažem da bi trebalo da promeniti svoju neutralnu poziciju ili da napustite ideju o održavanju bliskih veza s Rusijom uz nastojanje da uđete u Evropsku uniju. Uopšte ne preispitujem tu poziciju nego samo pokušavam da sugerišem kako da se izvučete iz ovog tesnaca u kojem ste zaglavljeni između dva suprotstavljena bloka. Kao što sam rekao, ja bih samo izbegao oblast vojske jer je to za Zapad veoma osetljivo polje. Trebalo bi da budete svesni da se Rusija ne fokusira na tu oblast zbog vas. Oni pokušavaju da unište vašu vezu s Evropom. Dokle god ne želite da naškodite svojim odnosima s Rusijom, verujem da isti stav imate i po pitanju odnosa s EU.
Kada već pominjete vojnu saradnju, svedoci smo sklapanja sve više aranžmana s NATO-om…
Najpre, vi niste članica NATO-a niti je to neko od vas tražio. Razumemo istoriju i sporazumi koje ste sklopili s Alijansom tiču se regionalne saradnje. To nije NATO, nego program Partnerstvo za mir i druge stvari. Nije reč o pridruživanju Alijansi nego o popravljanju odnosa u regionu. Zajedničke vežbe s Bugarskom ili nekom drugom zemljom samo utiču na poboljšanje i relaksiranje regionalnih odnosa.
Da li su članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji neodvojivi procesi?
Mislim da ta dva procesa nisu povezana. Verujte, bio sam uključen na najvišem nivou ove inicijative i znam da veoma poštujemo vašu istoriju i smatram da bi za bilo koga na zapadu bilo kontraproduktivno da insistira na vašem članstvu u NATO-u. Takođe mislim da procesi pridruženja NATO-u i EU uopšte ne zavise jedan od drugog. Neke zemlje jesu u Alijansi, ali nisu u Uniji, a ima i obrnutih primera. Ono što je od izuzetne važnosti za EU jeste pitanje regionalne saradnje, bilo da je reč o odnosima sa Zagrebom ili recimo Skopljem. Sve to se računa i ima veliki značaj za Brisel.
Govoreći pre nekoliko dana na jednoj tribini, upitali ste biznismena Miodraga Kostića kakva je njegova percepcija „vremena nade za Srbiju”, misleći na period vlade Zorana Đinđića. Kakva je vaša percepcija tog vremena i da li ima nekih paralela s trenutnim političkim trenutkom, kako pojedini sugerišu?
Radeći kao diplomata u Bugarskoj posle pada Komunističke partije, svedočeći o rušenju HDZ-a u Hrvatskoj i konačno posmatrajući pad Miloševića ovde naučio sam lekciju da nije toliko teško svrgnuti diktatore. Mi, ili makar ja, nismo u potpunosti razumeli da je za promenu društva nakon promene režima potrebno najmanje 20 godina. Pogledajte, na primer, stanje u kojem je danas Libija.
Verujem da je vlada na čelu s premijerom Vučićem prva vlada od vremena Đinđića koja je zaista odlučna da donese istinske promene društvu. Na neki način Vučiću je lakše nego Đinđiću koji je imao stalnu borbu s Koštunicom i drugim snagama u glomaznoj koaliciji DOS. On je takođe morao da se bavi rešavanjem pitanja ratnih zločina. Vučić nema tu vrstu problema i poteškoća, ali je takođe činjenica da se i on suočava s ogromnim izazovima. Po prvi put od Đinđićeve smrti zaista imam nadu da postoji šansa da se Srbija reformiše.
Sličnu tezu o lakoći promene vlasti pominjete i u vašoj knjizi „Kad ovacije utihnu”. Kako vam zvuče teorije da Zapad podržava ovu vladu dokle god ispunjava njegove želje, a da će kada to prestane učiniti sve da je promeni? I premijer Vučić je svojevremeno izjavio da nema previše iluzija i da će ga Amerikanci odbaciti kada im više ne bude potreban…
Sasvim suprotno, rekao bih da Vučić sve vreme vodi takvu politiku da je mnogo puta rekao „ne” zahtevima EU ili SAD. Recimo, kada je u pitanju pozicija prema Rusiji po pitanju ukrajinske krize. Takav stav nije ni izbliza ono što bi Vašington ili Brisel želeli. Ako pogledate slučaj „Železare Smederevo”, tamo je postojao očigledan američki interes, a na kraju nisu uspeli da ga ostvare jer je druga ponuda bila bolja. Čak i po pitanju Kosova, EU je uz američku podršku postavila Vučiću ultimatum: „Ovo je sporazum o Kosovu, uzmi ili ostavi”. Dali su mu otprilike tri dana da prihvati i zapretili da u suprotnom Srbija može da se pozdravi od evropskih integracija. I on je rekao „ne”. I onda su počeli pravi pregovori jer je druga pregovaračka strana shvatila da ne može da ga pritiska. To je bio veoma hrabar potez i na kraju je obezbedio mnogo bolji aranžman za Srbiju.
Dakle, odbijam ideju da Vučić radi ono što mu Zapad kaže. Ono što se u stvari dešava jeste da posle deset godina Srbija ima lidera koji je spreman za reforme i pridržava se postignutih dogovora što Zapad i te kako ceni.
Dragan Vukotić
(Politika)