Bilo je onih koji su u činjenici da je prvi put posle 16 godina država organizovala komemorativnu ceremoniju povodom početka NATO agresije na SRJ videli „dobar znak“, izrazivši nadu da će toga u budućnosti biti još više. Da li je takva vrsta naivnosti uopšte više dozvoljena ozbiljnim ljudima, posebna je tema. Zajedno sa pitanjem da li bi svi trebalo da budemo zadovoljni ako sledeće godine vlast organizuje neki neviđeni komemorativni spektakl npr. na prepunoj Marakani, dok u isto vreme negde u Srbiji, na nekom našem poligonu koji im je sada, zahvaljujući IPAPu, na izvolte, NATO vojnici uvežbavaju taktičke varijante ratovanja protiv Rusije.
To bi valjda predstavljalo punu manifestaciju „kulture sećanja“, najnovijeg plejbek hita beslovesnih naprednjačko-socijalističkih hrčaka u državnoj upravi. Sećaj se da bi što temeljnije zaboravio. Sećaj se da tvoje sećanje bude što odvojenije od posledica toga čega se navodno treba sećati. Sećaj se tako da tvoje sećanje bude isključivo ceremonijalno, omeđeno pozornicom i njenim reflektorima, sećanje Indijanaca u rezervatu koji plešu i pevaju stare ratničke pesme, privlačeći tako ne samo strane turiste već i možda, ako im se dopusti da sanjaju – makar, poput naprednjaka, i sami – i strane investitore.
ZAŠTO SU NATOVCI DOZVOLILI MANIFESTACIJU
Postoji razlog zašto natovcima prethodnih godina čak ni ovako skromne svečanosti poput one održane 24. marta 2015. malo pre osam uveče ispred ruševina Generalštaba nisu bile po volji, pa nisu bile ni održavane. Jer, nikad ranije se natovci nisu osećali toliko sigurno sa nekom vlašću u Srbiji kao sa ovom sadašnjom, koja im je dala i daje sve što traže brže i više nego bilo koja prethodna.
Granica sa Kosovom? Može? Briselski sporazum? Izvol’te! IPAP? Samo recite gde da potpišemo! Telekom i njegova informaciona infrastruktura? Što pre!
Šta onda smeta dati lokalnim kvislinzima malo oduška. Štaviše, što su njihove reči oštrije – naravno, ne i preoštre – to će se njihove izdaje nacionalnog i državnog interesa činiti blažim a njihovi oreoli „realista“ još većim i sjajnijim. Znaju Kembel i Bler zanat, kao što su ga, uostalom, znali i Gebels i Mengele.
E, sad, da li su Kembel i Bler smislili najnoviji „miloševski“ spin svojih klijenata, to ipak ne može sa sigurnošću da se tvrdi. Pogotovo što je to bio i omiljeni šlager prethodnika Jelene Trivan u Službenom glasniku. No, čak i da je bio, pa da su mu ga Alister i Toni ukrali, sigurno ne bi morali da brinu da bi ih tužio za krađu patenta. Štaviše, pre će biti da bi onako naprednjački dostojanstveno kleknuo i tražio oprost što su ga pokrali. U svakom slučaju, ko god da je bio inspirator, zvanični hit dana 24. marta 2015. bio je Miloš Obrenović, u naprednjačko-blerovskoj interpretaciji, naravno. Pomenuo ga je Vučić ispred Generalštaba, pomenuo ga je, i to više puta, ministar pravde Selaković na RTS u Upitniku nekih sat vremena kasnije. Pogotovo kada je želeo da izbegne odgovore na direktna pitanja.
ŠTA BI URADIO MILOŠ, ŠTA JE URADIO TONI
To otprilike ide ovako: Srbija treba da vodi „mudru politiku“, da se ne svrstava ni na čiju stranu, da ostane „neutralna“, a da sve vreme „jača“. Navodno baš onako kako je to radio Miloš.
Sve bi to bilo lepo, samo kada bi „miloševci“ mogli da transparentno pokažu kako to Srbija „jača“ kada rasprodaje sve vredno što poseduje strancima, kada stvara poslovni i investicioni ambijent koji samo interese stranaca ima u vidu, kada istinski stimuliše samo strance umesto domaćih, kada joj spoljni dug neprekidno raste, kada nastoji da se otarasi i poslednjih domaćih banaka, kada dobrovoljno pristupa integracionom procesu koji joj svakog dana oduzima sve više ekonomskog, političkog i teritorijalnog suvereniteta.
Bilo bi još lepše kada bi „miloševci“ mogli da objasne kakva je to „neutralnost“ u kojoj su vežbe sa NATO deset puta brojnije od vežbi sa Rusijom, u kojoj potpisuješ najviši stepen saradnje sa NATO a nisi potpisao analogni sporazum sa ODKB ili samom Rusijom, u kojoj usvajaš isključivo NATO standarde a vojne a i policijske „reforme“ ti kroje isključivo natovci.
Sme li iko, pa čak i naprednjačko-blerovski „obrenovićevci“, da tvrdi da bi Miloš odbio Putinovu ponudu od 10 milijardi dolara ulaganja u privredu Srbije, uključujući preko tri milijarde za vojnu modernizaciju u korist dodatnog zaduživanja pod palicom MMF, uslovljenog rasprodajom preostalog porodičnog srebra? Ili da, u najgorem slučaju, Miloš ne bi bar cinično iskoristio rusku ponudu da bi iznudio makar sličnu od zapadnjaka?
Ovogodišnji 24. mart je spinovan kao nijedan dosad. A i morao je biti. Nikad više raskoraka između reči i dela, ceremonijala i stvarnosti. Zvanična podsećanja na žrtve NATO-agresije širom Srbije u kombinaciji sa zvaničnom spremnošću da se prihvate svi zahtevi koje agresor nije uspeo da realizuje tokom tih 78 dana svog združenog zločinačkog poduhvata. Odavanje pošte žrtvama koje su pale upravo da se ne bi dalo ono što se danas, bez ikakve vojne pretnje, šakom i kapom daje.
Sve ono što Bler nije mogao u ratu sada mu se omogućava da postigne u miru. I još da za to bude plaćen. To nije ni za zaborav ni za praštanje.
(Fond strateške kulture)