Piše: Sanja Modrić
Nakon Gredelja, Imunološkog zavoda, Kaštelanskih staklenika i drugih poduzeća u pretežnom vlasništvu države gdje su se radnici štrajkovima morali boriti za novac koji su pošteno zaradili, evo nam sada na ulici i oko 200 radnika poduzeća »3. maj«, Motori i dizalice.
Opet u jednoj sto posto državnoj tvornici ljudi uzalud čekaju već četvrtu plaću, iako posla ima dovoljno ne samo za ovu godinu, nego, kako tvrde, i za sljedeću. Naravno, različiti se razlozi navode za ovaj kolaps.
Sindikati optužuju Državni ured za upravljanje državnom imovinom da je previše kasnio s raspisivanjem natječaja za prodaju njihove tvrtke, a druga strana vadi se na niz problema koji su se slagali godinama i koji su usporili pripreme za postupak privatizacije Motora i dizalica.
Što je točno na stvari, teško je procijeniti gledajući sve to sa strane. No, zato je jedno sasvim sigurno, bilo ovako ili onako. Čak i da je Državni ured u pravu, nema apsolutno nikakve isprike za neisplatu plaća zaposlenima kojima je poslodavac Vlada. Nema ni u ovom slučaju, kao što nema ni u jednom drugom, prošlom, sadašnjem ili budućem.
Svaka državna tvrtka može se restrukturirati, prodati, rascijepiti popola, spojiti s drugom, može se dovesti nova uprava, a može ju se, ako ne ide, i zatvoriti kao, uostalom, i svaku drugu.
Ali sve dok poslovni subjekt postoji u ovakvom ili onakvom obliku, njegovi radnici moraju biti uredno i na vrijeme plaćeni. Nema u tome formalno nikakve razlike između privatnog i državnog vlasništva, ali moglo bi se reći da se to, u moralnom smislu, pogotovo odnosi na državne tvrtke.
Jer Vlada sigurno nema autoriteta da odgaja privatni biznis i disciplinira ga mjerama ekonomske i porezne politike koje donosi u parlamentu ako sama neshvatljivo krši ne samo jedno od bazičnih pravila poštenog poslovanja, nego i vlastiti zakon za koji su njeni ljudi jednoglasno digli ruke u sabornici.
Prije dvije godine, točno prvog siječnja 2013., stupila je, naime, na snagu nova odredba Kaznenog zakona koja kaže da poslodavci koji radnicima ne osiguraju ugovorene plaće čine kazneno djelo. Kazna predviđena za menadžere koji svojim zaposlenicima ne plaćaju rad može biti i tri godine zatvora.
Kao još jedna mjera protiv ovakvog ponižavanja radne snage, od lani se na službenim stranicama Porezne uprave objavljuju takozvane crne liste poduzetnika koji ne izvršavaju svoju osnovnu obavezu prema radnicima.
U srpnju prošle godine na listi srama Porezne uprave bilo je nanizano 5.620 pravnih i 1.418 fizičkih osoba čiji zaposlenici ne dobivaju plaće. Na kraju godine, na taj je popis dospjelo već 9.359 poduzetnika. Konkretno, 2014. godinu zaključili smo s ukupno 38.638 radnika koji svoj novac nisu vidjeli po tri, šest ili osam mjeseci i s isto toliko gladnih obitelji.
Tumačeći javnosti zbog čega je odlučeno da će se imena neurednih poslodavaca staviti na uvid javnosti, porezne vlasti pišu da je to svrsishodno jer se poslovne subjekte time potiče da »ispunjavaju dospjele obveze prema radnicima« te da na taj način »osiguraju povjerenje građana u djelovanje pravne države i poštovanje pravnog poretka«.
To čak dobro zvuči, sve dok se propaganda iz administracije ne sudari sa slučajevima poput ovog riječkoga, a on, kao što je poznato, nije ni prvi, niti će, vjerojatno, biti posljednji. Kome oko bilo čega može soliti pamet Vlada koja se i sama ponaša protuzakonito?
(Novi list, Rijeka)