Bilo da srpski reditelj ima olovku ili kameru u ruci, on stvara svet pun kontrasta, pa ni u ovoj knjizi koja sadrži šest žestokih priča ne može da pobegne od toga, jedna je od konstatacija u književnom dodatku lista „Figaro” povodom izlaska knjige Emira Kusturice „Sto jada” na francuskom („Étranger dans le mariage”), koju je objavio izdavač „Lates” Autor prikaza konstatuje da je Emir Kusturica jedan od „retkih pisaca za koje semože reći da pišu kao što snimaju film” i da su priče u njegovom stilu, dakle, pune beznađa i fantastike. Očaj ne sprečava prisustvo poetičnih slika, ima i dosta humora, kaže on, napominjući da Kusturičin izdavač, kada ogovori o ovom autoru, pominje čarobni realizam. To je istina: sa olovkom, kamerom ili gitarom, on stvara tužnu realnost jedne bajke, konstatuje autor teksta, nazivajući Kusturicu izvanrednim pripovedačem.
Ova ocena se provlači kroz mnoge prikaze koji su osvanuli u frankofonoj štampi povodom izlaska ove knjige na francuskom. Ako je život ispričan u ovoj knjizi ponekad opor i mučan, sigurno mu ne nedostaje ni mašte, ni humora, navodi se u listu „Nuvel gazet” (Belgija). Luksemburški „Kotidijen” kaže da je reditelj Kusturica, takođe, i talentovan pisac.
U tekstu, koji je u „Figaro magazinu” potpisao nama znani Žan-Kristof Buison (autor knjige „Roman o Beogradu”), kaže se da ovih šest Kusturičinih priča podsećaju na njegove filmove: čas burleske, čas ozbiljne, nabijene ratom, nasiljem, ljubavlju i bratstvom, priče koje plove između sirovog realizma i sna, pune melanholije, poezije i gorke radosti. Buison navodi da njegovi junaci podsećaju na heroje romana Dragoslava Mihailovića ili Vidosava Stevanovića. Romi su prepredeni koliko i slabi, policajci i vojnici su odvažni, ali ne uvek hrabri, deca se postavljaju kao odrasli, odrasli se ponašaju kao deca… Buison ne propušta da navede neke Kusturičine stavove izrečene tokom njihovog razgovora poput onoga da „u Ukrajini, Evropi, Južnoj Americi, srednjem istoku, svuda, Amerika seje rat i pustoš”, ponekad u formi „džinovskog rijaliti šoua gde je istina ustupila mesto laži…”
Nedeljnik „Nuvel observater” (od oktobra 2014. jednostavno „Obs”) konstatuje da literatura kod Kusturice nije bez zvuka i da u ovoj knjizi poznati reditelj vatrene slovenske duše gradi trenutke ljubavi i ludila, beznađa i nasilja u Sarajevu, Beogradu i mestima nekadašnje Jugoslavije.
Jugoslavija sedamdesetih godina je u srcu šest priča reditelja Emira Kusturice, navodi AFP, list „24 sata” (Švajcarska) poredi ovu knjigu sa „filmskom utvarom”, a „Fam aktuel”, u kratkom osvrtu da Kusturica evocira svoje uspomene u šest priča sa maštom i podsmehom karakterističnim za njega, takođe, konstatuje da bi to mogla biti osnova za njegov sledeći film.
„Imanite dimanš” donosi intervju sa Kusturicom konstatujući u uvodu da se reditelj već okušao u pisanju, autobiografijom „Smrt je neprovjerena glasina”, koja je objavljena na francuskom („Où suis-je dans cette histoire?”) 2011. godine kod istog izdavača, a da u ovoj zbirci govori o porodici, ratu i apsurdima svakodnevice u nekadašnjoj Jugoslaviji sedamdesetih godina. Na pitanje zašto su njegove priče tako lične, Kusturica je objasnio da je jako vezan za filmsko izražavanje s početka sedamdesetih godina i da su to bile zlatne godine za kinematografiju i za umetnost uopšte, da su SAD bile mnogo slobodnije nego danas, jer je posle Vijetnama snimljeno mnogo filmova o izgubljenom ratu, govorilo se o fašizmu, o životu. A onda je sloboda izražavanja zamenjena kontrolom izražavanja, zavladala je koncepcija Ronalda Regana koja je podrazumevala laku zabavu, uništivši svaku kritičku poziciju i pretvorivši film u puku zabavu. I danas, kaže on, trpimo posledice toga, jer čak i u Evropi gde postoji okrenutost autorskom filmu, ekonomska kriza čini da autori sve više postaju politički korektni.
(Politika)