Teško je „biti Šarli”, čak i onima koji su se izjasnili da to jesu. Ne samo u Srbiji, gde su mnogi proklamovali da ipak „nisu Šarli”. I zapadni liberalni mediji mahom su slobodu govora branili samo na rečima. Slike koje bi ih dovele u opasnost, karikature Muhameda zbog kojih su islamistički teroristi pobili novinare francuskog časopisa „Šarli ebdo”, sami su cenzurisali odlukom da ih ne prikažu. Isti oni koji veličaju šarlijevce, dajući im oreol mučenika palih za slobodu govora, nisu spremni da se izlože riziku kakav su kontroverzni satiričari godinama prihvatali.
Tragikomično je taj dvostruki standard odslikala britanska televizija Skaj njuz, kada je intervjuisala novinarku „Šarlija” Karolin Fure. Ona se preko video-linka uključila u program Skaja iz Pariza i požalila se kako su britanski novinari izdali profesiju odlukom da ne prikažu crteže zbog kojih su njeni drugovi izgubili glavu. Tada je pokušala da pred kamerom podigne naslovnicu lista sa slikom Muhameda, ali je reditelj istog trena „rezao” na voditeljku, koja je zamolila Fureovu da ne pokazuje karikaturu i izvinila se gledaocima koje je taj prizor uvredio.
Začudo, niko tim povodom nije ni spomenuo cenzuru ili samocenzuru. Umesto toga, urednici su se pozivali na parafrazu gesla jednog slavnog – ironično – Francuza, Voltera, koji se zalagao da slobodu govora uživaju i oni iza čijih stavova nije mogao da stane. Jedino je urednik „Njujork tajmsa” Din Bake priznao da je bio zabrinut i za bezbednost svojih ljudi.
U teoriji, sloboda govora u Evropi i Americi ne važi jedino za izjave kojeugrožavaju javnu bezbednost ili podstiču na nasilje, rasnu, versku i nacionalnu mržnju. Zaštita od poziva na progon prećutno je pretvorena u zabranu svetogrđa, barem kada je reč o bogovima i verskim simbolima drugih kultura.
Na prvi pogled, ta poistovećivanje podstrekavanja nasilja s bogohuljenjem savršeno je ispravno. Hrišćani mogu ismevati svog boga u zemljama gde su povlašćena većina. Drugačije je kad gaze po veri manjina koje žive među hrišćanima, u ekonomskim prilikama koje ih čine podređenima.
Od svih evropskih zemalja, upravo Francuska ima najviše imigranata islamske vere i njihovih potomaka. Iz nje je i najveći broj onih s pasošem neke evropske države koji su otišli da se bore u Siriji i pridružili se Islamskoj državi. Muslimani u Francuskoj pokazali su svoje nezadovoljstvo domovinom, masovno se uzdržavajući od iskazivanja pijeteta nastradalim satiričarima. Prva republika u Evropi koja se proglasila domom svih slobodnomislećih ljudi nikako da nađe rešenje za integraciju muslimana.
I Jevreji se osećaju nedovoljno bezbednim i željenim u Francuskoj. Ne samo zbog islamskih fundamentalista, od kojih je jedan, posle pokolja u „Šarliju”, upao u košer supermarket u Parizu i tamo ubio četvoro ljudi. U poslednjih nekoliko godina češći su napadi na Jevreje. Francuska, koja ima i dugu istoriju antisemitizma, lani je ostala bez celog jednog procenta jevrejske populacije, pošto njeni pripadnici sve više emigriraju u Izrael.
Posle napada na „Šarli ebdo” razbuktao se i ostatak Evrope. Desničarski ksenofobi spremno su dočekali priliku da opet zatraže svoj univerzalni lek za probleme Evropske unije – zaustavljanje imigracije i „pritezanje” onih stranaca koji su već na njihovom tlu. Uz sve evropske muke, čak su i mnogi levi liberali, i evropski i oni u Srbiji, zaključili da je „Šarli” previše provocirao karikaturama Muhameda. Takvim stavom su i liberali ispoljili veliko licemerje, možda čak i latentni rasizam.
Taj rasizam ogleda se u pretpostavci da je za muslimane prirodno da kalašnjikovima i bombama reaguju na vređanje Muhameda. Većini muslimana, međutim, to ne pada na pamet. Neki od njih su i ravnodušni prema religiji, drugi su vernici ali odbacuju fundamentalizam. Ostali su konzervativni koliko i najveći deo hrišćana, koji takođe ne vole da vide pogrdne karikature Isusa, ali ih nijedna još nije pretvorila u Andersa Brejvika ili Teodora Kačinskog, američkog „domaćeg teroristu” koji je pismima-bombama pobio 23 osobe.
Šezdesetosmaški „Šarli ebdo” držao se uverenja da klanjanjem verskim svetinjama siromašni samo na sebe navlače još teže okove. Časopis se obrušavao na sve religije, ocrnjivao bogataše i uzimao u zaštitu imigrante, uz sve skarednosti specifično francuskog smisla za humor. Možda njihovo anarholevičarstvo deluje ideološki staromodno. Ali, sigurno je dobronamernije od desničarskih listova. Njih teroristi, ironično, nisu napali, iako su istinski antimuslimanski a ne samo antiislamski – kakav je „Šarli”, ništa više nego što je i antihrišćanski i antijudaistički. Karikaturisti „Šarli ebdoa” zato su, pre nego podstrekači, kolateralne žrtve rata koji vode drugi, pa i neki od onih koji su im sada, na užas šarlijevaca, pružili podršku.
Podržale su ih i Sjedinjene Američke Države, najzaslužnije za skorije poremećaje odnosa hrišćanskog Zapada i muslimanskog Istoka. Ali Barak Obama, koji se progonom „uzbunjivača” poput Edvarda Snoudena ionako nije istakao kao zaštitnik slobode govora, nije prekoreo medije koji nisu preneli karikature šarlijevaca. Nedavno je Obama, međutim, prebacio čelnicima „Soni pikčersa” zato što su pod pretnjom bombaškim napadima u bioskopima povukli film „Intervju” koji se ruga Kim Džong Unu. Severna Koreja ne zastrašuje koliko Al Kaida i Islamska država, pa je to valjda glavni razlog iz kojeg je za Belu kuću Kim Džong Un manja svetinja od Muhameda, pre nego zato što je jedan diktator a drugi božji čovek.
O dvostrukim standardima mnogo se pisalo ovih dana, uz opaske da nije nerazumljivo što se muslimani ljute zato što je ismevanje Muhameda dozvoljeno, dok je negiranje Holokausta u Evropi zakonom zabranjeno. I „Šarli ebdou” se spočitavalo licemerje, jer je pre sedam godina otpustio jednog autora zato što je nacrtao karikaturu ocenjenu kao antisemitsku. Tačno, samo što Holokaust nije verski simbol, već stravična istorijska činjenica, nastojanje da se istrebi ceo jedan narod, čije se poricanje može tumačiti i kao poziv na ponovni pokušaj. A „Šarli” je i pre i posle te kontroverzne karikature štampao nemilosrdne viceve na račun judaističkih verskih velikodostojnika i izraelske politike.
U celoj raspravi zagubila se još jedna bitna istorijska činjenica – koliko je dobra Evropi i Americi donelo to što je za njih pravo na svetogrđe bilo svetinja. Sloboda da se huli i na najveći autoritet, onaj koji je nekada pripadao nebeskom ocu, utrla je put osvajanju slobode od zemaljskih gospodara. Pojedini intelektualci su posle masakra u redakciji „Šarli ebdoa” upozoravali Francusku i Evropu da se od slobode govora nipošto ne sme odustati. A ta sloboda podrazumeva i pravo da se neko uznemiri, kako je podsetio Salman Ruždi, autor „Satanskih stihova”, zbog kojih je na njega bačena fatva.
Kolebanje Bi-Bi-Sija
Jedna od najuglednijih svetskih medijskih kuća, Bi-Bi-Si, najavila je da će promeniti svoje smernice, tako da će ubuduće urednicima biti ostavljena sloboda da procene da li da prikažu slike Muhameda. Bi-Bi-Si je od svojih dosadašnjih pravila već odustao na trenutak, kada je u živi program pustio naslovnicu novog „Šarli ebdoa”, s karikaturom Proroka. Ali tu sliku nije postavio i na svoj sajt.
—————————————–
Svinjetina zabranjena u dečjim knjigama
Koliko se daleko može ići u begu od bilo čega što se u drugoj kulturi može protumačiti kao provokacija, najbolje je pokazao slavni izdavač knjiga za decu „Oksford juniversiti pres”. On je izdao uputstvo svojim autorima – drugim rečima, zabranio im – da u knjigama za mališane upotrebljavaju reči svinja, kobasice i sve ostale koje asociraju na svinjetinu. To je i Halid Mahmud, poslanik laburista u britanskom parlamentu, ocenio kao potpunu budalaštinu.
(Politika)