Piše: Denis Romac
Pomalo neočekivana objava šefice diplomacije Vesne Pusić da će ona zamijeniti nadurenog premijera koji zbog Šešelja ne želi putovati u Beograd na summit s premijerom Kine – iako ne treba sumnjati u njezinu iskrenu namjeru da spasi naš obraz u još jednoj vanjskopolitičkoj blamaži Hrvatske – neće, na žalost, sanirati štetu zbog djetinjaste Milanovićeve odluke, ali će ponovno ukazati na svu njezinu iracionalnost i štetočinstvo. Što god o njoj više razmišljamo, naime, ta se odluka čini neshvatljivijom i šokantnijom.
Milanovićev bojkot summita kineskog premijera Lija Keqianga i 16 čelnika srednje i istočne Europe nije moguće objasniti navodnom ljutnjom zbog odbijanja srpskih čelnika da se ograde od izjava smrtno bolesnog srpskog ratnog zločinca. Milanović, naime, u Beograd nije pozvan na sastanak sa srpskim premijerom, nego na sastanak s kineskim premijerom, a Beograd je samo domaćin tog summita, koji su prije Beograda ugostili i Varšava i Bukurešt. S Vučićem, ako je u tome stvar, Milanović nije morao u Beogradu prozboriti ni riječi. Zato je taj argument posve besmisleno nuditi kao razlog bojkota Beograda, koji je zapravo bojkot Kine.
Milanovićev potez nije moguće racionalno objasniti ni Josipovićevom predizbornom kampanjom. Koliko god se trudili, naime, teško je kod Milanovića primijetiti bilo kakvu iskrenu želju da pomogne Josipoviću. No čak i da je tako, ovdje je jednostavno riječ o premijerskoj odgovornosti. Građani su ga izabrali da u vremenski ograničenom razdoblju obavlja taj posao, a ne da politički kalkulira. Između stranačkih interesa i interesa države premijer mora izabrati potonje. U situacijama kao što je ova, dakle, odgovoran premijer mora postupati u interesu države, bez obzira što mu pritom možda neće biti uvijek ugodno.
A njegov odlazak u Beograd nedvojbeno je u interesu Hrvatske. Beogradski summit Kine i 16 zemalja srednje i istočne Europe predstavlja veliku priliku za Hrvatsku. Riječ je o posve novom formatu, nazvanom »Kina plus 16«, što ga je Peking inicirao prije tri godine radi produbljivanja odnosa sa zemljama srednje i istočne Europe, osobito na području trgovine, gospodarstva i investicija. Osim što ta inicijativa Hrvatsku smješta u njezino prirodno okružje, Hrvatska je od početka bila uključena u projekt i imala je u njemu istaknutu ulogu, jer su Kinezi pokazivali velik interes za modernizaciju riječke luke, koju su vidjeli kao potencijalnu ulaznu točku za azijsku robu na putu prema srednjoj Europi.
No osim za modernizaciju luke Kinezi su bili zainteresirani i za modernizaciju hrvatske željezničke mreže, posebice pravca između Rijeke i mađarske granice, no ti planovi nikad nisu realizirani, dok se u Beogradu sljedeći tjedan očekuje potpisivanje sporazuma Kine i Srbije o gradnji brze pruge Beograd – Budimpešta. Tim projektom Beograd postaje ključnom prometnom točkom u ovom dijelu Europe, zaobilazeći Zagreb, što bi svakako trebao biti dodatan razlog za brigu u Zagrebu.
Kinezi, dakle, žele razvijati gospodarske i trgovačke veze s istokom Europe, što precizno odražava njihov gospodarski, ali i politički i strateški pristup. Taj pristup, naime, odražava tradicionalna strpljivost i upornost, jer u Pekingu smatraju da će u Europu, koja postaje glavni kineski trgovinski partner, lakše ući na njezina stražnja vrata. To je razlog zbog kojeg neke velike europske zemlje na ovo zbližavanje Kine i zemalja ‘Nove Europe’, koje su nekoć dijelile istu ideologiju, gledaju s izvjesnim podozrenjem, baš kao i na ulazak kineskog kapitala u Europu.
Nesumnjivo je da Kina vješto koristi europsku krizu kao priliku za proširenje svog gospodarskog, ali i političkog i strateškog utjecaja. Jedna drevna kineska poslovica poučava da priliku ne smiješ propustiti, jer je možda nikad više nećeš imati. Zapadni svijet u ovakvom stanju, iscrpljen dužničkom krizom, recesijom i stagnacijom, ne može biti previše izbirljiv. To, naravno, vrijedi i za male i za velike. Američki predsjednik Obama zbog odnosa s Kinom premjestio je os američke vanjske politike s Atlantika na Pacifik, dok Njemačka upravo zahvaljujući partnerstvu s Kinom i izvozom na tržište od 1,3 milijarde ljudi – najveće na svijetu – može dobrim dijelom zahvaliti svoj gospodarski uspjeh u protekloj deceniji.
No i mala Mađarska, primjerice, koja je također prije nekoliko godina ugostila europsko-kineski gospodarski forum, potpisala je s Kinezima ugovore teške skoro četiri milijarde eura, o zajedničkim investicijama u solarnu industriju, transport, telekomunikacije i biokemijsku industriju, a Kinezi su pomogli Budimpešti i otkupom dijela mađarskog duga.
Ako, dakle, Europa više ne može biti previše izbirljiva, Hrvatska to može još manje. Premijer zemlje koja je zapravo već doživjela gospodarski, financijski i investicijski kolaps jednostavno ne smije sebi dopustiti luksuz odbijanja susreta s premijerom odnedavno vodeće gospodarske i trgovačke sile svijeta. Ignoriranje takvih poslovnih i investicijskih prilika, o kojima je hrvatski premijer jako dobro informiran, budući da je bio na ranijim summitima u Bukureštu i Varšavi – iako on veli da se ondje pojavio samo »iz pristojnosti« – svakako je čin strateške gluposti, ali i još jedan primjer Milanovićevog bahatluka i krajnjeg nemara u obnašanju dužnosti. Na štetu Hrvatske, dakako.
(Novi list – Rijeka)