Piše: Sanja Modrić
Reno Sinovčić do jučer je bio bog u Zadru, a odjednom su, kao navijeni, svi mještani stali s odobravanjem klimati glavom na vijest o njegovom hapšenju. Nakupac sirove ribe, branitelj koga je policija optužila da je krao u srpskoj kući, vijećnik HDZ-a, nabusiti medijski izdavač i nogometni biznismen bio je u Kalmetinoj kneževini svih ovih godina sinonim za mafijaškog kuma kome se ništa ne može.
A onda su se, preko noći, svi počeli ponašati kao da je normalno i apsolutno samorazumljivo što baju trpaju u zatvor. Čim je javljeno da mu je za vratom policija i da ga vode u Zagreb, njegovi su sugrađani svih boja i uvjerenja zauzeli pravednički stav da je pravna država napokon učinila pravu stvar. U međuvremenu je iz sjedišta Transperency Internationala stigla ljestvica godišnjeg istraživanja o korupciji u svijetu s Hrvatskom na lošem 61. mjestu i padom za još četiri stepenice u odnosu na prethodne rezultate.
Kao domovina Rene Sinovčića, Ive Sanadera, Božidara Kalmete, Milana Bandića, slučaja Gavrilović, Zdravka Mamića i Hrvatskog nogometnog saveza, Nadana Vidoševića i Hrvatske gospodarske komore, Miroslava Kutle, Vladimira Zagorca, Vinka Mladinea Petra Čobankovića, Marine Lovrić Merzel i svih njihovih blizanaca, dvojnika i klonova – Hrvatska je danas jedno od pet najkorumpiranijih društava u Europskoj uniji. Kao utočište afera Brodosplit, Daimler, Spice, Bankomat, Indeks, Fimi media i svih njima sličnih – Hrvatska je prema kriteriju rasprostranjenosti korupcije u rangu s Ganom.
Kao zemlja gomile liječnika koji su priznali da ih je korumpirala farmaceutska industrija, gomile fakultetskih profesora i dekana koji su prodavali ispite i diplome, gomile poreznika koji selektivno naplaćuju dugove državi i gomile državnih direktora koji su izumili novu metodu farbanja tunela i duplog fakturiranja istih poslova poreznim obveznicima – danas smo gori od susjedne Slovenije za čak 22 mjesta.
Mnogi kažu za ovo je kriv sustav, politika, policija i pravosuđe, i o tome, naravno, nema diskusije. Jesu. No nekako mi se ipak čini da je to malo pojednostavljeno i preko koljena i da nas takvo bezgrešno pranje ruku od svega što se u ovoj zemlji događa neće ni ubuduće odvesti osobito daleko od ovoga danas. Svi bismo mi, naime, morali promisliti o tome koliko i našega djela ima u ovom jadnom šezdeset i prvom mjestu indeksa korupcije. Koliko naše šutnje? Koliko našeg nisu-to-moja-posla okretanja glave?
Mogu li se Zadrani stvarno sada praviti da i njima u nekoj mjeri ne ide na dušu to što su se te institucije koje nitko ne želi na svojim vratima ovako kasno namjerile na Renu Sinovčića čiji se svi poslovi u Zadru znaju u detalje? U Zagrebačkom holdingu našli su već 279 zaposlenika s krivotvorenim diplomama. I nikad ništa od toga nije bilo sumnjivo nikome od ljudi koji tamo rade?
Slabo je uvjerljivo da ovolika premreženost društva korupcijom stvarno može biti moguća bez svojevrsnog, nazovimo to tako, udruženog zločinačkog pothvata vlasti i građana?
Zar, uostalom, upravo nosioci korupcije nisu mnogo puta pobjeđivali na izborima? I zato neka se onda nitko ne čudi što 42 posto zaposlenih u Hrvatskoj ima plaću manju od tri i pol tisuće kuna, a još 23 posto manju od pet tisuća. Korupcija je naša glavna propast. I propast nam je suđena ako ne preuzmemo odgovornost.
(Novi list – Rijeka)