Mađarska i njen populistički nacionalistički premijer Viktor Orban dospeli su na nišan političke elite Vašingtona. U čemu je pogrešio?
U tome što se ne pridržava često destruktivnih naređenja koja dolaze iz Evropske komisije u Briselu, ali i zbog pokušaja da definiše nacionalni identitet Mađarske.
Ipak, njegova najveća greška jeste produbljivanje odnosa sa Rusijom i njegov prkos prema Vašingtonu koji se ogleda u potpisivanju sporazuma sa Gazprom-om, koji dovodi ruski Južni tok direktno u EU preko Mađarske.
Sam Orban je prošao kroz političko putešestvije otkad je izabran za drugog najmlađeg premijera 1998. godine. On je tada nadgledao pristupanje Mađarske u NATO i EU, zajedno sa Poljskom i Češkom. Kao premijer, on je tokom uspešnih vremena u EU smanjio poreze, ukinuo univerzitetsku školarinu za kvalitetne studente, proširio pogodnosti trudničkog odmora i ujedinio nemačku industriju i mađarsku jeftinu radnu snagu. Orban se činio kao miljenik Vašingtonovih neokonzervativaca.
Međutim, 2010. godine, nakon šest godina u opoziciji, Orban se vratio, ovaj put sa velikom većinom svoje Mađarske narodne stranke, skraćeno Fides. Fides je ostvario ogromnu većinu od 68% u parlamentu, zahvaljujući čemu je stranka dobila dovoljno glasova da izmeni Ustav i donese nove zakone, što je i uradila.
Sada sve postaje alarmantno za Evroatlantiste i druge sledbenike EU. Orban se usprotivio zahtevima EU da zaustavi izgradnju važnog ruskog gasovoda Južni tok.
Ruski Južni tok bi garantovao gas Evropskoj uniji zajedno sa nemačko-ruskim Severnim tokom koji zaobilaze Ukrajinu, a što Vašingtonu iz očiglednih razloga smeta.
Prošlog januara je Orbanova vlada najavila sporazum vredan 10 milijardi dolara sa ruskom kompanijom nuklearne energije koja bi renovirala jedinu mađarsku nuklearnu elektranu u Paksu, koja je napravljena još u Sovjetskoj eri uz pomoć ruske tehnologije.
Ovo je privuklo veliku pažnju Vašingtona. Njima je takođe upalo u oko kada je Orban kritikovao SAD prošlog leta zbog neuspeha da razreše globalnu finansijsku krizu koju su uzrokovale njihove banke i labave regulacije, pohvalivši pritom Kinu, Tursku i Rusiju kao najbolje uzore.
On je naglasio da će zapadne demokratije teško uspeti da održe svoju kompetentnost u svetu u nadolazećim decenijama i da će verovatno propasti osim ako se značajno ne promene.
Ipak, pravi alarm se oglasio kada su Orban i stranka Fides odobrili ruski cevovod Južni tok, zajedno sa komšijskom Austrijom, ignorišući tvrdnje EU da se to protivi sa pravilima EU. Orban je čak na jednom od sastanaka sa Horstom Zehoferom u Minhenu rekao „Živela austrougarska energetska monarhija!“.
Oglasio se alarm među elitom SAD i odmah se pojavio članak u New York Times-u po imenu „Opasni pad Mađarske“ gde je rečeno da „Vlada premijera Viktora Orbana u Mađarskoj pada u autoritarnost, prkoseći osnovnim vrednostima Evropske unije, što joj polazi za rukom“.
New York Times je takođe otkrio da je pravi razlog alarma nedavno odobravanje novog zakona za izgradnju ruskog Južnog toka u Mađarskoj, jer se zakon očigledno protivi nalogu Evropskog parlamenta od septembra meseca da se zaustavi izgradnja Južnog toka u svim državama članicama.
Uskoro možemo očekivati da Nacionalni pokret za demokratiju i uobičajene nevladine organizacije koje podržavaju SAD nađu izgovor za pokretanje masovnih opozicionih protesta protiv Fidesa i Orbana zbog neoprostivog zločina da Mađarska pokuša da postane energetski nezavisna od ludila u Ukrajini.
(Webtribune.rs)