Zaronite u istorijske dubine i otkrijte ko je uništio jedinstvo slovenskih plemena u ranom Srednjem veku…
Do prvog udruživanja srednjoevropskih Slovena došlo je tokom prve polovine VII veka. Pod vođstvom franačkog trgovca koji se zvao Samo, formiran je nadplemenski savez predaka današnjih Čeha, Slovaka, Moravaca, Lužičkih Srba i Slovenaca, koji se suprotstavio najezdi Avara[1]. Ipak, za jedan od najvećih vojnih uspeha smatra se pobeda nad franačkim kraljem Dagobertom I (Dagobert I, oko 603–639) u bici kod Vogastizburga 631. ili 632. godine (neutvrđeno je gde se nalazio ovaj grad pod nazivoma – Wogastisburg). Samova država je trajala od 623–658. godine, a njen značaj se ogledao u dve stvari.
Prvo, to je predstavljao početak narodotvornog procesa srednjoevropskih slovenskih naroda[2]. U prilog ovoj tezi idu i navodi da se pripadnost do VIII veka sve manje određuje prema nazivima plemena, a sve više u upotrebu ulaze pojmovi „Moravci“ i „Slavjani“. Drugo, udruživanje slovenskih plemena, bez obzira što je nastalo kao pokušaj utvrđivanja efikasnijeg sistema odbrane od najezdi sa istoka, izazvalo je veliku pažnju na zapadnoj strani, gde je shvatano kao pretnja franačkim i bavarskim interesima[3]. U budućnosti će se ova slika često ponavljati i uticati na stvaranje izvesnog stepena nepoverenja između novonastajućih naroda koji su bili različitih korena – germanskog i slovenskog.
Najznačajnija slovenska država tokom ranog Srednjeg veka takođe je nastala na prostoru Srednje Evrope i njeno postojanje je ostavilo veliki politički i kulturni otisak. Bila je to Velikomoravska kneževina, nastala ujedinjenjem Moravske i Nitranske kneževine. Raspadom avarske države stiču se uslovi za ponovno okupljanje srednjoevropskih Slovena. Bez avarske nadvlade i vojne pretnje, najpre se brzo razvijaju čvrste i razgranate trgovačke veze između različitih slovenskih plemena, a zatim se pojavljuju prvi veliki, utvrđeni, dobro branjeni i organizovani slovenski gradovi. Sve ovo vodilo je i uspešnom formiranju zajedničke vladajuće elite, koja se pojavljuje najkasnije početkom IX veka na širem području Moravske i Nitre[4].
Slabljenje Avara nije podstaklo samo slovenska plemena da se udružuju, već je probudilo ambicije i franačkih vladara. Ubrzo je Karlo Veliki (Karolus Magnus, 747–814), organizujući vojni pohod 805–806. godine raširio carstvo duboko ka istočnim oblastima, uključujući u svoj sastav i područja nekadašnje Samove države. Time je preduslov za razvijanje slovensko-germanskog konflikta ispunjen. Moravska se pominje već 822. godine, kada su poklisari iz ove oblasti bili primljeni na dvoru cara Ludviga I Pobožnog (nem. Ludwig I der Fromme, fra. Louis I le Pieux, 778–840)[5].
Na čelu Moravske kneževine od 833. godine se nalazi knez Mojmir I (Mojmír I, 795–846), koji prihvata franačku nadvladu, održava prijateljske odnose sa franačkim vladarima i na kraju podržava aktivnosti hrišćanskih misionara. Najverovatnije je i sam knez Mojmir, zajedno sa ostalim moravskim Slovenima, bio kršten 831. godine od strane biskupa Reginara iz Pasaua (Reginhar von Passau, biskup od 808–838), s obzirom na to da je istočnofranački kralj Ludvig II Nemački (nem. Ludwig II der Deutsche, fra. Louis II dit le Germanique, 806–876) dve godine ranije dao ovo područje pod nadležnost biskupije iz Pasaua[6].
Vremenom je Mojmirova vlast jačala, a država se pod njim teritorijalno širila i ekonomski napredovala, što je izazvalo podozrenje Ludviga II Nemačkog. Takođe, izvesno nezadovoljstvo Mojmirom su pokazivali i crkveni velikodostojnici, koji nisu bili sigurni u iskrenost njegovog hrišćanstva. Istočnofranački vladar je zato 846. godine nasilnim putem sa prestola zbacio Mojmira i za velikomoravskog kneza postavio Rastislava, Mojmirovog sinovca. Rastislav (Rastislav I, knez od 846–870) je bio najznačajniji vladar Velikomoravske kneževine. Zbog pobožnosti i mučeničke smrti, Pravoslavna crkva čeških zemalja i Slovačke je proglasila kneza Rastislava svecem (sveti Rastislav Velikomoravski).
Svi planovi Ludviga Nemačkog da će preko novog, mladog vladara lakše kontrolisati područje Velike Morave, brzo su se izjalovili. U petoj godini vladavine, posle kratkog perioda nezameranja i prividnog mirenja sa vazalnim položajem u kojem se nalazio, knez Rastisalav je preduzeo niz akcija kako bi se oslobodio pritiska Ludviga Nemačkog. Najpre je uspostavio veze sa protivnicima istočnofranačkog vladara (tako je 854. godine, a zahvaljujući prethodno razvijanim odnosima, brzo podržao ustanak markgrofa Ratboda), zatim je proterao bavarske sveštenike, a na kraju ušao i u oružani sukob protiv jedinica Ludviga Nemačkog, što je za rezultat imalo teritorijalno proširenje Velikomoravske kneževine[7].
Proterivanje bavarskih sveštenika imalo je dalekosežne posledice. Velikomoravsku kneževinu sada sve češće počinju da pohode veroučitelji iz Vizantije. Germansko-slovenski sukob tada dobija sasvim novu dimenziju. U dugom vremenskom periodu, čak i pošto je srednjovekovna Nitra postala biskupsko sedište 880. godine, područja koja su naseljavali srednjoevropski Sloveni bila su pod jurisdikcijom, patronatom ili jakim uticajem biskupija u Majncu, Minhenu, Salcburgu ili Pasauu[8].
Knez Rastislav je shvatao da najsigurniji put oslobađanja od tuđe dominacije vodi preko kulturne samosvojnosti, što je opet vodilo i putem izvesne crkvene autonomije. Zbog toga se obratio rimskom papi, tražeći učitelje koji bi mogli pomoći lokalnom sveštenstvu i učvršćivanju hrišćanstva među velikomoravskim Slovenima. Pojedini istoričari navode da je istovremeno tražio i formiranje posebne biskupije za oblast Velikomoravskog kneževstva. Papa na ove zahteve, sasvim očekivano, nije ni odgovorio, jer nije želeo da rizikuje kvarenje odnosa sa franačkim vladarima i sveštenstvom. Zato se, na isti način, knez Rastislav 861. ili 862. godine obratio vizantijskom caru Mihajlu III (Μιχαήλ Γʹ, car od 842–867). Car Mihajlo je, u vremenu narastajućih napetosti među Konstantinopoljem i Rimom, a ispravno procenjujući da će Rim podržavati franačku stranu, shvatio priliku koja mu se pruža, pa su već sledeće, 863. godine u Velikomoravsku kneževinu stigli misionari – Ćirilo i Metodije.
Ova dvojica misionara donose u Srednju Evropu staroslovenski jezik i glagoljicu, prevode veliki broj dela iz oblasti crkvene literature, i osnivaju takozvano „Velikomoravsko učilište“, gde školuju buduće sveštenike i adminisitrativne radnike, a koje je bilo najverovatnije u gradu Devinu (nedaleko od današnje Bratislave). Do 885. godine iz njihove škole je već bilo izašlo preko dvesta učenika, koji su se rasuli po velikomoravskoj državi. Takođe, zahvaljujući pre svega naporima Ćirila, staroslovenski postaje liturgijski i službeni jezik koji se koristi u crkvenim poslovima od 867. godine, a kruna njihovog misionarskog rada je uspostavljanje Nitranske biskupije[9].
Iako je za vreme vladavine Rastislavovog naslednika – kneza Svetopluka I (Svätopluk I, knez 871–894), franački uticaj ponovo počeo da raste, a posle smrti Metodija 885. godine je postao i dominantan (svi njihovi učenici su ubrzo proterani, uglavnom u Bugarsku, a staroslovenski jezik je izbačen iz službene upotrebe), misionarski rad Ćirila i Metodija je ostavio istorijski otisak na srednjoevropske Slovene i bio važna etapa u njihovom narodotvornom procesu. U preambuli Ustava Slovačke Republike, donetog 1992. godine se navodi: „Mi, narod slovački, sećajući se političkog i kulturnog nasleđa svojih predaka i vekovnih iskustava iz borbi za narodno biće i sopstvenu državnost, u smislu ćirilo-metodijevskog duhovnog nasleđa i istorijske veze sa Velikom Moravom…“[10].
Srednjoevropski Sloveni su imali važno mesto u geopolitičkoj borbi Vizantije protiv Rima i franačkih vladara, pa je slom Velikomoravske kneževine u prvoj polovini H veka i ponovno uspostavljanje karolinško-rimske dominacije pre svega bilo motivisano željom za vraćanjem na stare pozicije i „imperijalnim ambicijama i geopolitičkim interesima franačke države“[11]. Nestanak snažne i organizovane slovenske države uticao je i na slabljenje istočnohrišćanskih uticaja, a od početka HIII veka, kada dolazi do raspada Vizantije, ovih uticaja više uopšte neće ni biti. Zbog toga, Srednja Evropa prestaje da bude međuprostor, provodnik istočnohrišćanskih impulsa ka Zapadu i obrnuto, već ostaje dugoročno izložena zapadnim i latinskim uticajima[12].
[1] Najpouzdaniji izvor o postojanju Samove države je tzv. Fredegarova hronika (lat. Chronicarum quae dicuntur Fredegarii). Ujedno, ovaj dokument je i najstariji pouzdan izvor o istoriji Slovena na srednjoevropskom prostoru. O ovome se više može pronaći u: Steinhübel, Ján. „6. Frefegarova kronika“. U: [Koléktiv autorov]. Pramene k dejinám Slovenska a Slovákov II. Slovensko očami cudzincov. Literárne informačné centrum, Bratislava – Budmerice, 1999, str. 125-128.
[2] Avenarius, Alexander. „Samova ríša a Slovensko. Súčasný stav poznania“. U: Nitra v slovenských dejinách. Studia Historica Slovaca, Volume 23, Slovenská akadémia vied, Martin, 2002, str. 41-44.
[3] U knjizi 4, poglavlje 68. Fredegarove hronike navodi se i kako su slovenska plemena, do tada pod franačkom kontrolom i upravom, vrlo brzo prešla na drugu stranu, čim je počelo ujedinjavanje njihovih saplemenika. Autor Hronike tako navodi i konkretan primer: „Još je i Dervan, knez Srba, koji dolaze iz roda Slovena, a odavno pripadaju Franačkom kraljevstvu, prišao sa svojim ljudima Samovom kraljevstvu“. Prema: Steinhübel, Ján. „6. Frefegarova kronika“. U: [Koléktiv autorov]. Pramene k dejinám Slovenska a Slovákov II. Slovensko očami cudzincov. Literárne informačné centrum, Bratislava – Budmerice, 1999, str. 126.
[4] U pojedinim prevodima na srpski jezik može se pronaći i da se naziv slovačkog grada Nitra označava kao Njitra. Nedoumice se javljaju zbog načina izgovora u samom slovačkom jeziku, koji je od kodifikacije do danas pretrpeo nekoliko takozvanih „reformi“. Najveći spor između dve grupe – „šturovaca“ i „bernolakovaca“ – izbio je sredinom XIX veka i ticao se kodifikacije pisanog jezika. Sledebenici Ljudovita Štura su predlagali tzv. fonetičko-fonološki pravopis, dok su sledbenici Antona Bernolaka zagovarali tzv. „etimološki pravopis“. U zapadnoslovačkom dijalektu slovačkog jezika se ime ovog mesta izgovara sa „n“ na početku, dok se u istočnoslovačkom dijalektu (inače geografski bližem ruskom i ukrajinskom govornom području) izgovara sa mekim „n“ ili čak „nj“.
[5] Prema: Sommer, Petr. „Bohemia and Moravia“. U: Berend, Nora. Christianization and the rise of Christian monarchy : Scandinavia, Central Europe and Rus’ c. 900-1200. Cambridge University Press, Cambridge, 2010, pp. 214–262. U prevodu na srpski jezik se ime ovog vladara navodi i kao Luj, što je korišćenje francuske verzije. U nemačkom jeziku se on naziva Ludvigom Prvim, a u jezicima zapadnoevropskih naroda kao Ljudovit Prvi.
[6] Třeštík, Dušan. Vznik Velké Moravy : Moravané, Čechové a střední Evropa v letech 791-871. Nakladatelství Lidové noviny, Praha, 2001, str. 120.
[7]Dvořák, Pavel. Stopy dávnej minulosty. Časť 3. Vydavateľstvo Rak, Budmerice, 2013, str. 94-107.
[8] Sudbina Nitranske biskupije bila je usko povezana sa sudbinom velikomoravske kneževine. Kada je sa istorijske scene nestala Kneževina, ugasila se i biskupija. Obnovljena je tek 1110. godine na inicijativu Ostrogonske arhibiskupije. Napomena: u poslednje vreme u izvorima na srpskom jeziku se ovaj grad u Mađarskoj navodi kao Estergom (na mađarskom je to-Esztergom), pa bi prema tome i biskupija bila „Estergomska“. Međutim, u većini slovenskih jezika se održao naziv sličan onom koji je ranije isključivo upotrebljavan u srpskom jeziku – Ostrogon (svk. Ostrihom, češ. Ostřihom, polj. Ostrzyhom, hrv. Ostrogon). Estergom se upotrebljava u istočnoslovenskim jezicima (rus. Эstergom , ukr. Esterґom).
[9]Josafát Andrej; Truch Gregor. Život svätých : Duchovné čítanie pre slovenských gréckokatolíckych veriacich na každý deň kalendárneho roka. Vydavateľstvo Michala Vaška, Prešov, 2003, str. 251-277.
[10] „My, národ slovenský, pamätajúc na politické a kultúrne dedičstvo svojich predkov a na stáročné skúsenosti zo zápasov o národné bytie a vlastnú štátnosť, v zmysle cyrilo-metodského duchovného dedičstva a historického odkazu Veľkej Moravy…“. Tekst se može pronaći u preambuli Ustava Slovačke: Ústava Slovenskej republiky. Poradca, Bratislava, 2011.
[11] Ivanička, Koloman. Slovensko-génius loci. Eurostav, Bratislava, 1999, str. 17.
[12] Kłoczowski Jerzy. „L΄Europe du Centre-est dans l΄espace européen. Entre l΄Est et l΄Ouest“. U: Kłoczowski Jerzy; Bylina, Stanisłav; Loby, Robert. L΄Europe du Centre-est dans l΄espace européen [Conference Publication]. Instytut Europy Sěrodkowo-Wschodniej, Lublin, 2004, str. 13.
(catenamundi.rs, Srbin.info)