Onog dana kada je sa aerodroma u Amsterdamu poleteo avion u kome se nalazio haški sužanj Vojislav Šešelj, u beogradskom Aero-klubu počeo je okrugli sto pod nazivom „Otpor ekstremizmu“. Na takvom „antifašističkom“ skupu okupile su se poznate perjanice antisrpske propagande: Sonja Biserko, predsednica ogranka Helsinškog odbora za Srbiju i Dinko Gruhonjić, predsednik fantomske novinarske „udruge“ NDNV. Takvoj raboti protiv interesa države Srbije pridružili su se Meho Omerović, predsednik Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova u Narodnoj skupštini, Nevena Petrušić, poverenik za zaštitu ravnopravnosti pri Vladi Sbije i Maja Sedlarević, predsednica Odbora za evropske integracije i međureligijsku saradnju Skupštine AP Vojvodine. Dakle, takvo „paradiranje“ i opljuvavanje vlastite države bilo je podržano i od strane onih zvaničnih institucija čija je uloga da uređuju i štite poredak i interese građana Srbije, kao što su Narodna skupština i Vlada Srbije.
Zapravo, onima koji pažljivije prate uspon SNS-a i njenog šefa Aleksandra Vučića, odavno je jasno da u Srbiji postoji samo provizorijum vlasti i onih institucija koje karakterišu državu. A tamo gde je vlast provizorna, jasno je, i država je provizornog (privremenog) karaktera. Pravi vladari Srbije danas su strani ambasadori, američki, nemački i britanski; odnosno, anglosaksonski (evroatlantski) faktor u Srbiji drži sve konce u svojim rukama. Da nije tako, nikada se ne bi moglo dogoditi da u srpskoj državi nevladine organizacije postanu jače i uticajnije od same vlade. Postoji li igde država (uključujući i „banane“) gde rad vlade oficijelno nadgledaju nezvanične institucije, udruženja građana i svakojaki samozvani „instituti“ koje sačinjavaju “alijenirani” pojedinci, a uz novčanu pomoć i „moralnu“ podršku američkih i EU „obaveštajnih“ fondova?
Iako organizatori okruglog stola „Otpor ekstremizmu“ tvrde da se takav skup slučajno poklopio sa povratkom Vojislava Šešelja iz Haga, jasno je da to nikako ne može biti istina. Njihov skup je samo jedan u nizu pokušaja da se utiče na formiranje javnog mnjenja, u ovom slučaju, motivisano Šešeljevim dolaskom. Zapravo, većina učesnika ovakvog foruma jedinstvena je u mišljenju da je predsednik srpskih radikala „simbol etničkog čišćenja i pljački“. Oni koji su se okupili pod sloganom „Otpor ekstremizmu“ predstavljaju samu esenciju onoga protiv čega se navodno bore. Glavnu reč na tom ekstremističkom okupljanju na temu tuđeg ekstremizma vodili su Sonja Biserko (ona ista koja svedoči protiv Srbije u sporu sa Hrvatskom pred MSP) i Dinko Gruhonjić, muslimanski imigrant, rodom iz bosanskog vilajeta, koji je sebe samoproglasio vojvođanskim tribunom – vojvodom i glavnim ideologom separatističkog pokreta na severu Srbije.
Teze pomenutih „nevladinih“ službenika (koji danas parazitiraju na grbači građana Srbije)1 odavno su poznate i ne menjaju se decenijama: najpre, po takvima, tu je „zločinački“ režim Slobodana Miloševića, začinjen „idejom velike Srbije“ izniklom iz memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti još iz davne 1986. godine. Valjda kao odgovor na izvikani memorandum SANU (u kome nikada nije pisalo ono što mu antisrpski ekstremisti pripisuju), na pomenutom zboru nevladinih organizacija, a pod okriljem srpske vlade, donesen je nekakav Memorandumu o ekstremizmu, u kome se, između ostalog tvrdi, da je “nastao prostor otvoren za bujanje radikalizma i ekstremizma, a delovanje ekstremnih desničarskih grupa sve je intenzivnije i osvaja javni i medijski prostor“. Takav memorandum potpisali su: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, NDNV, Civil Rights Defenders, Žene u Crnom, Centar za evroatlantske studije, Inicijativa mladih za ljudska prava i još trinaest NVO u Srbiji u čijim programima centralno mesto zauzima antisrpstvo i borba protiv vitalnih interesa države Srbije2.
Bošnjački vojvoda Dinko Gruhonjić, po običaju, nema dlake na jeziku kada treba dodatno naružiti „kratkonoge Srbe“ i njihovu decu, koja, kako NDNV ratnik voli da kaže, jedva čekaju da dovrše koljački posao koji su njihovi dedovi i očevi nekada davno započeli. I ovog puta Gruhonjić ne odustaje od namere da Srbe prikaže u najgorem mogućem svetlu. On tu tvrdi da se „društvo u Srbiji pomirilo sa ekstremizmom nacionalsocijalističkog oblika“ (njegova omiljena paralela minhenske pivnice i političkog života u Srbiji), stavljajući srpsko društvo u ravan sa nemačkim u doba Adolfa Hitlera. I začudo, niko u Srbiji ne čini ništa da takav Gruhonjićev neskriveni govor mržnje makar bude izložen javnoj kritici i osudi.
Naravno, on se ni tu ne zaustavlja, već dodaje: „Mislite li da preterujem? Pitajte ljude u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu malo o etničkom čišćenju i genocidu.“ Vidimo, on ne kaže, pitajte ovog ili onog konkretnog čoveka u BiH, Hrvatskoj ili Kosovu, jer je jasno da na tim prostorima, Hrvati, muslimani i Šiptari imaju identičan stav o srpskim zločinima, koje odmah svrstavaju u genocid, ne znajući, zapravo, ni šta ta reč uistinu znači. Otuda, Srbi treba da idu da pitaju druge (one čija deca najpre nauče sintagmu – „genocidni Srbi“, pa tek onda izgovaraju reči „tata“ i „mama“) da bi shvatili sami ko su, šta su i kakvi su. Takva Gruhonjićeva drskost, u zemlji koja mu je ukazala gostoprimstvo, nigde ne bi mogla da ostane neprimećena, osim u Srbiji. U svakoj normalnoj (civilizovanoj) zemlji, imigrant koji je dobio državljanstvo te zemlje, bio bi odmah proteran, ukoliko bi negativno govorio, ružio, denuncirao i pljuvao zemlju koja ga je prihvatila kao ravnopravnog građanina.
I ako ste pomislili da će se vojvoda Gruhonjić zaustaviti na tome da Srbiju uporedi sa Hitlerovom Nemačkom, prevarili ste se. On će nastaviti sa opisivanjem srpskih građana na jedan krajnje primitivan način, onako kako to rade okoreli šovinisti. Uostalom, pročitajte sledeće njegove reči i prosudite sami, dokle je on spreman da ide i gde se završava Gruhonjićeva nečuvena mržnja prema Srbiji i Srbima:
„Ovo je zemlja u kojoj žive sluđeni ljudi, koji ne znaju šta im je identitet. Koji se retko smeju i koji su 25 godina mučeni i mentalno zagađivani. Srbija je postgenocidno društvo. Ovo je zemlja kojoj je potrebna denacifikacija, koja se ne može desiti. Što ne znači da treba da odustane od borbe sa vetrenjačama. Jer koji bi drugi smisao čovek mogao naći, kada već hoće da živi u Srbiji? Sem da bude član Koalicije nevladinih organizacija ‘Otpor ekstremizmu’.“
(D. Gosteljski, Koreni.rs)