U Srbiji može da bude legalizovana eutanazija. Krajem godine će biti objavljen prednacrt Građanskog zakonika, zatim se očekuju devetomesečne javne rasprave, posle kojih će biti jasno da li će Srbija krenuti stopama Holandije, Belgije i nekih država SAD.
Problem „dobre“ ili „blagorodne“ smrti, a upravo tako se sa grčkog bukvalno prevodi termin „eutanazija“ – nalazi se među onima o kojima se u principu ne može dogovoriti. Za vernika dilime nema: život nismo sami dali, ne možemo da ga oduzimamo. Sa tačke gledišta racionaliste, to je civilizovani prilaz oslobađanju od neizdržive boli i skidanju teškog duševnog tereta sa rođaka, koji se ponekada rešavaju na krajnje mere.
U junu 2014. godine šest godina strogog zatvora dobio je ruski građanin koji je ubio ženu obolelu od raka. Ona se mučila od bolova, molila je da je ubijem i ja sam joj ispunio želju – rekao je osuđeni. Možemo se setiti kako je 2002. godine penzioner iz Niša prvo ugušio suprugu obolelu od dijabetesa, a zatim skočio kroz prozor. U oproštajnom pismu napisao je da se na takav korak rešio svesno. Takvih primera je mnogo. Ostaje retorsko pitanje da li bi to moglo da se izbegne kada bi postojala eutanazija ili bar savršeniji sistem paliativne pomoći?
Temu nastavljamo sa stručnjakom Ruskog nacionalnog medicinskog univerziteta N.I. Pirogov Anom Sonjkinom.
Hajde da počnemo od toga koliko je velika verovatnoća greške u dijagnozi ili nedovoljne pomoći?
Ako se jasno ne propiše algoritam, verovatnoća greške je velika. Može se ispostaviti da još nije sve isprobano u pogledu lečenja i kako bi se čovek spasao patnji. Zatim, kontraindikacija za eutanaziju je klinički dijagnostikovana depresija, koju treba prvo razlikovati od tuge ili sete, a zatim izlečiti, a zatim ponovo pokrenuti pitanje o eutanaziji. Na kraju se ispostavlja da mnogi pacijenti mogu da se odgovore. U istoj toj Holandiji od deset ljudi koji traže da im se pomogne da umru, na kraju na ovu proceduru se odluči samo jedan.
Poznati ruski lekar Genadij Oniščenko svojevremeno je govorio da lekar nije dželat, i diskusija o eutanaziji vređa predstavnike ove profesije. Da li vam je blizak takav prilaz?
Stav mi je blizak, ali u nas u Rusiji takođe mnogi reaguju i na pasivnu eutanaziju, tačnije namerni prekid terapije. Ali treba imati u vidu da mnogi zapadni lekari iskreno smatraju eutanaziju najvišim stepenom milosrđa, i oni pri tome nisu nikakvi dželati.
Protivnici eutanazije uvek se pozivaju na Zakletvu Hipokrata: Neću dati nikome smrtonosno sredstvo ako mi traži i neću pokazati puteve za sličnu zamisao. Koliko je to snažan argument?
Tada hajde da budemo dosledni. U istoj toj zakletvi, u izvronom tekstu, postoji zabrana abortusa… Legalizovati eutanaziju je opasno nije zato što Hipokrat rekao „ne sme se“. Radi se o tome da u problematičnim zemljama eutanazija može da postane predmet zloupotrebe. Tačnije može da se hipotetički zamisli da nju mogu da iskoriste za oslobađanje od neugodnih rođaka u cilju dobijanja nasledstva. I to čak bez obzira na to što je za eutanaziju potrebna odluka samog bolesnika.
Jedan od beogradskih stručnjaka je jednom rekao da eutanazija ne odgovara mentalitetu sprskog naroda. Da li je umesno u datoj situaciji operisati takvim nemedicinskim pojmovima?
Legalizacija eutanazije nije samo medicinska pojava, već i socijalna. Pojam mentaliteta je važan. Samo ne treba sve objašnjavati konzervativnošću ili religioznošću društva. Jednostavno sam primetila da u Belgiji ili Holandiji nije uobičajeno da generacije žive pod jednim krovom, tamo češće šalju rođake u starački dom. U našim kulturama stari ljudi će pre biti u porodici, mi se ređe rastajemo sa svojim bližnjima koji pate.
(Glas Rusije)