SERGEJ ŠARGUNOV: Igore Ivanoviču, šta će dalje biti sa Donjeckom i Luganskom epublikom? Da li će opstati ili ih čeka neizvesna budućnost?
IGOR STRELKOV: Iskreno se nadam da će one opstati, bez obzira na sve prepreke i krajnje tešku situaciju u kojoj se sada nalaze. Nadam se da će Novorusija opstati. I da će postojati kao deo Ruske Federacije.
Dogodilo se „rusko proleće“, tako su nazvali tadašnje događaje. Sve u svemu, prisajedinjenje Krima Rusiji prošlo je bez krvi. Zatim je došlo „rusko leto“ – veliki broj žrtava u Donbasu. Sada nam dolazi „ruska zima“. Donbas se može naći u uslovima prave humanitarne katastrofe. Da li je to tako?
— On je već u stanju humanitarne katastrofe. Posebno u delovima koji su blizu fronta. Ne treba zaboraviti da se – dok mi razgovaramo o tome šta se dešava u Donbasu – tamo ratuje. Posle takozvanog minskog primirja, koje je bilo samo na papiru i koje je odgovaralo samo ukrajinskoj strani, a nikako Donbasu i Rusiji, ni jedan jedini dan nije bilo mira na frontu. Sada, kad se ukrajinska strana faktički otvoreno odrekla uslova minskog primirja, tamo je, blago rečeno, očajna situacija. Donjeck granatiraju tako kako ga nisu granatirali do sastanka u Minsku. To je neprekidna žestoka paljba. Napadaju i ostala naseljena mesta. Praktično, cela teritorija Donjecke i Luganske republike napadnuta je i granatirana, osim sasvim udaljenih gradova, kakav je, na primer, Antracit.
Dobijate li i dalje informaciju o događajima iako ste otišli?
— Naravno.
Imate pouzdane kontakte tamo?
— Svakodnevno dobijam informacije putem elektronske pošte i telefona. Ne mogu reći da informacije dobijam od komandanata i političara koji tamo rade, zato što im sad nisam nadređen, ipak oni misle da su dužni da me obaveste o događajima.
Šta mislite da li je moguće obnavljanje sukoba velikih razmera?
— Tamo se već odvija sukob velikih razmera. Jedino što ima pozicioni karakter.
Mislio sam na kretanje tenkova i ostalo…
— Neizbežan je, prosto neizbežan. Ukrajinska strana nikad nije skrivala, čak ni u vreme minskog primirja, nameru da vrati Donbas pod svoju diktaturu. I realizovaće to. A posle toga dogodiće se Krim. I svi naši političari, koji ozbiljno govore o nekim sporazumima, o primirju sa ukrajinskom stranom – otvoreno lažu. U prvom redu lažu oni koji su odgovorni za za te minske dogovore. Oni vrlo dobro znaju da se ukrajinska strana nikad neće smiriti, do potpune vojne propasti, sa otcepljenjem Novorusije. Oni otvoreno lažu, polazeći od svojih taktičkih interesa, koji nemaju ništa zajedničko sa interesima Rusije i Novorusije.
Za vreme slavjanske opsade vi ste postali simbol. I, kao i ranije, ostali ste legenda za mnoge. Da li ste bili spremni za to?
— Apsolutno ne. Nikad nisam planirao da postanem poznat javnosti. Na primer, kad je počela slavjanska epopeja, planirao sam da uradim sve kao na Krimu i nadao sam se da će sve proteći po krimskom scenariju. Bilo je planirano da se pomogne mesnim liderima i rezervistima da uspostave narodnu vlast, sprovedu referendum, da se pripoje Rusiji, i to je bio naš zajednički cilj, prvenstveno njihov cilj. To im niko nije nametao, to je bila njihova iskrena želja. Posle toga sam hteo, ne izlazeći iz senke, da iščeznem odatle, kao i sa Krima.
Za Krim ću vas još pitati. Kako vi sad osećate tu popularnost? Da li vam je neugodno, da li se u vama samom nešto promenilo?
— U početku, kad se pojavila potreba i kad mi je nedvosmisleno preporučeno da se pojavim u javnosti, osećao sam se neprijatno, užasno neprijatno, jer, radeći svoj posao, nikad nisam javno istupao. Navikao sam da delujem, donosim rešenja i veoma mali krug ljudi je nešto znao o mojoj prethodnoj službi, o tome u kojim operacijama sam učestvovao, o detaljima tih operacija. Prema tome, bilo je krajnje neprijatno, ali sada mogu reći da sam se malo privikao na interesovanje medija. Štaviše, izlazim im u susret. Shvatam neophodnost toga ne u cilju samoreklame i piara, nego u interesu pokreta.
Pokret se zove Novorusija?
— Da, pokret Novorusija, kroz koji hoćemo da objedinimo sve nevladine društvene snage koje hoće realno da pomažu Novorusiji, treba koordinisati njihovo delovanje da bi se postigao najbolji efekat.
Da li je pre svega reč o humanitarnoj podršci?
— Reč je o sasvim humanitarnoj podršci. Kao prvo, spremamo se da pružimo pomoć opremom, odećom, hranom – svom neratnom opremom. Drugo, podrška samim dobrovoljcima i članovima njihovih porodica, koji nisu u najboljem položaju. I veoma važan sektor – pomoć ranjenima, a nje nema dovoljno. Štaviše, Donjecka i Luganska republika nemaju mogućnost da pruže realnu pomoć. I ranjeni, posle lečenja, posebno osakaćeni, nalaze se u očajnom položaju – ne primaju ni penzije ni bilo kakvu novčanu pomoć, ništa. Na teritoriji Rusije oni nemaju nikakav status, većina njih se leči ovde, i mi pokušavamo da preuzmemo što više odgovornosti za pomoć ljudima koji su štitili Rusiju i dali mnogo toga kako bi je zaštitili. Na kraju je pomoć porodicama poginulih. Još jedan sastavni deo podrške je informativni. Ipak je ne odbijamo. Smatramo da je podrška ideji Novorusije krajnje neophodna. Kod nas (u Rusiji; prim. prev ) pokušavaju da skrajnu problem postojanja Novorusije i da se prave da se stanovništvo Donjecke i Luganske oblasti pobunilo zbog borbe za nekakva prava. Neistina – stanovništvo Donjecke i Luganske oblasti se podiglo da bi se priključilo Rusiji. I, kad je Rusija to odbila zbog spoljnopolitičkih shvatanja priključivanja po krimskom šablonu, oni su, stežući srce, krenuli da se bore za svoj suverenitet. Za suverenitet u savezu sa Rusijom.
Planirate li da se vratite tamo?
— U ovom trenutku moj povratak tamo je nemoguć. Nema svrhu. Mogu objasniti zašto. Razumete, u novonastaloj situaciji ja sam neprihvatljiv Kijevu. Dok se vode ti besmisleni pregovori sa Kijevom, dok je pitanje gasa važnije od sudbine miliona Rusa, moj povratak je nemoguć… Njega bi krajnje negativno prihvatili takozvani partneri. Osim toga, sad obe republike vode ljudi kojima se ne bi dopao moj povratak. Postoji veliko nezadovoljstvo rezervista i Luganske i Donjecke Republike, tako da bi moje pojavljivanje tamo – nevažno u kom svojstvu, čak i privatno – moglo postati magnet za privlačenje svih nezadovoljnih. Pod jedan, to ne želim; pod dva, mislim da je to destruktivno, ma kakvi bili tamošnji lideri. Plotnickog (Igora Venedoktoviča, predsednika Luganske Republike; prim aut.) ne poznajem, Zaharčenka (Aleksandra Vladimiroviča, predsednika Donjecke Republike; prim aut.) poznajem dovoljno dobro. On je hrabar komandant.
Vi ste se tamo s njim upoznali?
— Da, u Donjecku.
To znači posle Slavjanska?
— Da, naravno. U Slavjansku on nije bio. No neka njegova rešenja, u prvom redu potpisivanje minskih sporazuma, ocenjujem negativno. Pored toga, mislim da je u ratnim uslovima neprihvatljiva bilo kakva opozicija, naročito naoružana. Shvatajući da bi moj povratak u Donjeck mogao biti iskorišćen za stvaranje opozicije i dvovlašća, ja, naravno, bez ovlašćenja ne mogu da se vratim tamo.
Zašto ste otišli?
— Računalo se na mirno rešenje, što je bila greška, i to je vidljivo, po mom mišljenju, golim okom. Sa takvim stanjem stvari moj boravak tamo ocenjen je kao neprikladan. Neću da krijem, krenulo se sa nekim vidom ucene i direktnog pritiska kao što je zaustavljanje isporuke pomoći sa teritorije Rusije. O tome sam otvoreno govorio. Jedino što mogu reći je da se nisam dovoljno jako suprostavio zato što sam ja ipak ruski rezervni oficir i osećam dug prema otadžbini. Čak i ako nisam saglasan sa nekim od rešenja političkog rukovodstva Rusije, dužan sam da ga sprovodim.
Redovno ste gledali smrti u oči dok se pucalo na Slavjansk a grad bio opkoljen sa svih strana. Kakav je osećaj živeti pored smrti?
— Znate, meni je to bila peta vojna kampanja i možda manje opasna od svih predhodnih za mene kao individuu, kao živo biće. Komandovao sam dovoljno velikim jedinicama, zatim formacijama, zatim sam rukovodio armijom, ako se to može nazvati armijom. Veliki deo vremena provodio sam u štabu. Naravno, odlazio sam na teren i u vreme ratnih dejstava, u vreme granatiranja. Ali reći da sam pokazao hrabrost kao borac – ne mogu. Stvar je u drugom, za mene je bilo teže to osećanje ogromne odgovornosti. To me iscrpljivalo mnogo više od osećanja fizičke opasnosti. Bio sam svestan da odgovaram za sudbine hiljada ljudi.
Vašu glavu su ucenili. Postojali su i postoje oni koji su zainteresovani da vas eliminišu.
— I sami znate kakvog bi džokera dobila ukrajinska strana da su me uhvatili i predali Kijevu ili Hagu. Savremena hemijska sredstva mogu da slome volju. Vremena krasnodonaca i mladogvardejaca su prošla. Nemci nisu imali takva sredstva kakva sada postoje. U vezi s tim, predstavljam određenu opasnost kao čovek koji zna tajnu, ako se mogu tako izraziti.
Znate mnogo tajni?
— Naravno. Što se tiče ličnog, odnosno očuvanja života, to me manje zabrinjava. Verujem da je svakom čoveku suđeno to što je suđeno. Da kažem tako – kome je suđeno da bude obešen taj se neće udaviti. Glavno je raditi ono što moraš, i biće šta će biti. U ovom slučaju to je princip – neko ga pripisuje kineskim mudracima, neko caru Dioklecijanu, neko Marku Aureliju – najpravilniji, posebno u ratnim vremenima.
Šta vam je bila najveća podrška u ratu?
— Meni je podrška bila vera. Bez vere, bez shvatanja da nam Bog realno pomaže – a ja sam lično uveren da nam je Bog pomagao jer je neke stvari nemoguće racionalno objasniti – ne bismo opstali.
Bilo je čudesnih situacija?
— Da, koliko hoćete. Uvek i svuda. Čudesno je i to što nas nisu uništili prvih dana. Čudesno je i to što su propali svi planovi naših protivnika da nas unište. Čudesno je, posebno u Slavjansku, da smo sa minimalnim gubicima nanosili protivniku nesrazmerno veliku štetu. Ako retrospektivno gledamo na odbranu Slavjanska – sa nekoliko desetina naoružanih ljudi suprostaviti se celoj državi Ukrajini – pa neka se ona nalazila u stanju propasti i anarhije, svejedno ona je država i njena sila je ogromna – to je čudo. Mogli su nas pobiti kao muve. To se nije dogodilo iz nekih razloga koji verovatno svaki ponaosob imaju racionalno objašnjenje.
Ratovi u Pridnjestrovlju i na Balkanu, gde ste sve bili, i taj rat – šta im je zajedničko?
— Sve su to građanski ratovi. Ratuju ljudi koji govore istim jezikom. Ideološka podela, ne nacionalna. U Bosni je to religiozna podela. No ratuju braća…
Pridnjestrovlje se borilo za ruski jezik, ne?
— Da, ali u jedinicama koje su ratovale protiv kišinjevskih formacija bilo je Moldavaca, Ukrajinaca, Rusa. Internacionalni sastav. Bilo je i Gagauza. Sa te strane takođe bilo je Rusa. Pretpostavimo, nama se u Benderu suprostavio odred policije posebne namene – OPON. Tamo je bilo prilično Rusa koji su još u sovetsko vreme služili u OMON (mobilni odred posebne namene) i automatski su postali oponovcima i automatski krenuli protiv svoje braće. Kišinjevska vojska je na znamenju imala oznake radikalnog nacionalizma – pritom ne moldavskog, nego rumunskog.
Krim je vaših ruku delo?
— Uzimao sam učešće u aktivnostima, ali reći da je to mojih ruku delo ja, naravno, ne mogu. Tamo je moja uloga bila skromna iako po nekim pitanjima značajna.
Sećam se, doleteo sam tamo krajem februara i posmatrao kakav ste autoritet tamo bili. Imao sam utisak da vi završavate posao.
— U početku sam imao dosta ozbiljnu ulogu. Zatim, po potrebi, kako se situacija razvijala, otišao sam u senku i zanimao se formiranjem jedinica specijalne namene, zatim bataljona specijalne namene. I olakšavanjem ruskoj vojsci.
Kog datuma ste se našli na Krimu? Kada je sve počelo? Odmah posle Majdana?
— Četrdesetosam sati pre nego što je sve počelo.
Tojest, kad se podigao Sevastopolj…
— Ja sam već bio na Krimu.
I videli ste događaje svojim očima?
— Rukovodio sam zauzimanjem aerodroma u Simferopolju. Pošto je tamo bilo oklevanja, bio je potreban, nazovimo to tako, trener-igrač.
Vi ste posmatrali sudar ruskih aktivista i krimsko-tatarskih aktivista?
— Ne. Direktno nisam posmatrao.
Ali ste već bili tamo?
— Da, bio sam.
Da li ste pre toga poznavali Sergeja Aksjonova?
— Da, poznavao sam ga. Upoznali smo se za vreme donošenja poklona magova [1]. U Simferopolju je ostavo veoma dobar utisak na mene, ozbiljno dobar utisak. On je harizmatičan čovek. Kad ga okrivljuju za neke grehe iz prošlosti, mogu da kažem: on je čovek koji je sposoban da se uzdigne iznad svoje prošlosti, sposoban je da se razvija i u to sam siguran. Vrlo je pametan i energičan. Poseduje sve kvalitete krupnog političkog lidera i nadam se da Krim nije poslednje stepenica u ruskoj državnoj službi koju on zauzima. Velika je tragedija je što u Donjecku nije bilo takvog čoveka. Kad sam ulazio na teritoriju Donjecke oblasti, nadao sam se da ću moći da nađem istog takvog lidera i da ću mu postati savetnik, tojest da će se ponoviti ono što se desilo na Krimu.
Jeste li vi našli Aksjonova?
— Znate, postoje razna mišljenja o tom pitanju. Radi se o tome da je Sergej Vasiljevič komunicirao sa mnogim ljudima, ja sam bio jedan od njih.
Vi ste odmah sa Krima došli u Donbas?
— Pa, u suštini, da. Jedan dan sam proveo u Moskvi. Posle toga sam se vratio na Krim i nakon nekih nedelju ili desetak dana krenuo sam tamo.
Imali ste mnogo ljudi?
— Pedesetdva čoveka.
I šta se desilo s njima?
— Neki su poginuli. Poginulo je mnogo ljudi. Mislim da je jedna četvrtina poginula ili dobila teške povrede.
A ko su ti ljudi?
— Većina su građani Ukrajine. Mnogo Krimljana. Bilo je nekih dvadesetak odsto Rusa. Taj isti Motorola…
Znači, Motorola je tad došao?
— Motorola [2] je zajedno sa nama prelazio preko granice. U Krimu sam ga odabrao iz grupe dobrovoljaca koji su prelazili kod nas iz drugih jedinica i krimske policije.
Kako se dogodilo da tako brzo od pedeset ljudi napravite celu vojsku?
— Odmah ću odgovoriti na pitanje koje će doći iza ovog. Zašto Slavjansk? Kada smo prešli granicu, nismo imali jasno određen plan kuda da idemo. Znao sam da sa tako malom grupom ići na Lugansk ili na Donjeck nema smisla. To su milionski gradovi u kojima bi se pedeset ljudi prosto izgubilo. Rasplinuli bi se bez vidljivog efekta. Odmah sam sebi postavio zadatak – naći neki naseljeni punkt srednje veličine. Sa jedne strane, dovoljno značajan, s druge strane, u kojem možemo brzo uspostaviti narodnu vlast. Vlast koja ima podršku naroda. A ne prosto zauzeti. To je zgodno za ukrajinsku stranu da nas predstavi kao teroriste. Lokalni stanovnici su nas sačekivali. Unapred, automobilima. Kada smo pešice prilazili putu, tamo su nas već čekali.
A vi ste prelazili peške?
— Petnaest-sedamnaest kilometara marširali smo preko granice. I došli smo na određeno mesto, koje su ranije izabrali ljudi koji su nas sačekali. Naravno, odmah je postavljeno pitanje gde je to mesto u kome ćemo dobiti masovnu podršku? Rekli su da je to Slavjansk. Pogledao sam kartu. Naravno, bilo je daleko. No velikog izbora nije bilo. Pošli smo za Slavjansk. U momentu dolaska čekalo nas je oko trista aktivista, spremnih za bilo kakva dejtva zajedno sa nama. Odmah smo se povezali sa tom grupom i pošli u napad na UVD (vazdušni saobraćaj). Za dva sata smo uzeli UVD, a sat posle toga – SBU (Služba bezbednosti Ukrajine). Tadašnja gradska uprava se pridršavala neutralne pozicije i uzeli smo je bez borbe. Saglasno s tim, posle podneva ceo grad je bio u našim rukama. Oružjem koje je nađeno u UVD naoružali su se mesni dobrovoljci. Tu nam se broj povećao na 150 ljudi. Za dva dana sam napravio grupu Terca od 28 ljudi i poslao je da zauzme Kramatorsk. Što su i uradili.
Znači Slavjansk je za vas postao mesto okuplanja?
— Slavjansk je postao tačka od koje smo počeli da širimo narodnu vlast na teritoriji Republike. Stanovništvo nas je u celosti podržavalo. Ogroman broj stanovnika Slavjanska nam je otvoreno pokazivao simpatiju. Oni su, istina, mislili da smo mi takozvani „zeleni čovečuljci“, jer smo bili odeveni u istu uniformu, skoro jednako naoružani i prilično dobro opremljeni – za svoj račun, naravno. Računali su da će sve biti kao na Krimu.
Moskva vas nije poslala tamo?
— Ne, naravno.
Kakave razmere je dostigla vojska Slavjanska i za koje vreme?
— Do napuštanja Slavjanska u samom gradu je bilo 1.200 boraca, plus nekih 300-400 vojnika na službi, ali pozadinaca zato što je kod nas bilo mnogo omladine, mnogo žena, staraca, ljudi koji nisu mogli ići da služe u rovovima i učestvuju u aktivnoj borbi. Negde oko 400 boraca u to vreme bilo je u Kramatorsku. Nama se potčinio kramatorski garnizon. Oko pedeset ljudi u Družkovki, oko stotinu u Konstantinovki. U nikolaevskom i jampoljskom pravcu nalazio se bataljon sa oko 200 ljudi. Sve ukupno, nešto više od 2.000 boraca. A, kad sam odlazio iz Donjecka, slavjanska brigada, zajedno sa prisajedinjenim grupama, imala je oko pet do pet i po hiljada ljudi. Prema spiskovima, bilo je skoro deset hiljada, mnogo pozadinskih jedinica, humanitarnih, jedinica za snabdevanje. S obzirom na činjenicu da je formiranje rađeno na kolenu, u odsustvu profesionalaca i normalne baze, bilo je teško voditi evidenciju ljudi. No ja sam znao broj borbenih bataljona, kojim sam manevrisao, do čoveka.
Koji je bio procenat lokalnih ljudi među rezervistima?
— Devedeset odsto. Kako je bilo, tako je i ostalo. Evo, na primer, u Slavjanskoj brigadi procenat Rusa je bio veoma mali. Svakog ko je išao kod nas presretali su u putu. Nekog je u Lugansku presreo Bolotov, nekog je presreo Hodakovski, nekog Zaharčenko. Na njihovom mestu ja bih najverovatnije uradio isto. Ojačavali su svoje jedinice. Slavjansk se nalazio na uzvišenju. Osim toga, od 2. maja bio je u poluokruženju. Svake nedelje to okruženje je bilo sve uže i uže, da bi smo krajem juna već bili potpuno okruženi i snabdevali se po jednom jedinom putu, koji je posle pada Nikolajevke bio presečen.
Niste imali snage?
— Zamislite opkoljeni grad u kome sve nedostaje. Nema dovoljno oružija, nema dovoljno municije. Grad u kome ogromna količina ljudi stoji na barikadama bez oružija ili sa lovačkim puškama. Grad je veliki, sa velikim brojem stanovnika. Sa svih strana je opkoljen mnogo jačim protivnikom. Pritom, grad je epicentar otpora, njemu se predao ceo niz drugih gradova, koji su još manje zaštićeni. Zna se broj svih ljudi, svake grivne, svake kutije sa municijom, svakog kamiona, svake kante benzina. Ničeg nema dovoljno. Pre svega nema dovoljno ljudi i organizatora.
Imate li sada nekakve podatke o tome šta se dešava u Slavjansku?
— Znam da je na poslednjim izborima za Radu (Skupština) odaziv bio slab.
Streljanje crnoberzijanaca – da li su to bili ljudi koji su zaslužili takavu kaznu?
— Streljati ljude koji to ne zaslužuju u ratnim uslovima može samo manijak. Lako je prikazati mene kao manijaka. Verovatno im moja biografija olakšava posao. Veoma pažljivo sam se odnosio prema ljudskim životima, koliko rezervista toliko i lokalnog stanovništva, svih. Ali u ratnim uslovima, kad je grad opkoljen, ispoljavati pseudohumanizam znači uvećavati broj žrtava. Pokazati slabost ponekad znači dati povod drugim prestupnicima da misle da će proći nekažnjeno. Jedina mogućnost koju sam imao bila je da kako-tako postupam po zakonu. A ispoštovati zakone u ratu, u uslovima nepoštovanja zakona, krajnje je problematično. Zakoni Ukrajine, kao ni zakoni Rusije, uopšte nisu predvideli pojam „stanje vojne opsade“, i u tom slučaju pozvao sam se na jedini, najbliži po vremenu, ukaz od 22. juna 1941. godine, ukaz Komiteta odbrane O stvaranju ratnih tribinala. Kod nas su se sve presude sprovodile po odluci tribunala. Nisu svi optuženi proglašavani krivima, postojali su presedani kada su okrivljeni dokazali da nisu krivi. Istine radi, streljali smo nekoliko pljačkaša. Na primer, epizoda kad je kažnjen član Desnog sektora, koji je u Kramatorsku nožem izbo rezervistu na barikadi. On je došao specijalno u Krematorsk da ubije jednog, po njegovom mišljenju, separatistu, jednog Moskovljanina. Posle toga je zarobljen. Na suđenju je dobio smrtnu kaznu.
Koliko je bio human odnos prema zatvorenicima u Slavjansku?
— Vojni zarobljenici koji su bili kod nas dobijali su jednaku hranu kao rezervisti. Iz istog kazana. Ja, naravno, nisam mogao sve kontrolisati, ali od gladi niko nije umro, niko od bolesti nije umro. Niko nije ubijen, a da mu nije suđeno. Bilo je uništeno nekoliko diverzantskih grupa. Oni su poginuli u borbi i ja nemam sumnju u ispravnost toga.
Vi znate da sada u Donbasu, u ratnim uslovima, kriminalizacija života dostiže visok stepen. Da li ste izašli na kraj sa banditizmom u Slavjansku?
— U Slavjansku da. U Donjecku sam imao veoma malo vremena za te stvari, a osim toga tu je bilo mnogo centara koji mi nisu bili potčinjeni, ili su bili delimično potčinjeni, ili su se potčinjavali pod posebnim uslovima. Zbog toga u Donjecku nisam mogao da zavedem red kakav je bio u Slavjansku i Kramatorsku.
Ljudi su bili u konfuziji. Kako ste se nosili s tim? Njih je snašla noćna mora.
— Potreban je red. Sve zemlje koje su vodile ratove, tu se ubrajaju i demokratske zemlje, uvek su u zoni ratnih dejstava uvodile ratne zakone. Da bi se zaveo red i da bi se moglo upravljati, neophodno je uspostaviti vojno zakonodavstvo za obe republike zato što ih ne razdvaja more. Što se tiče raspoloženja stanovništva, ono ovde više zavisi od Rusije nego od lokalnih lidera. Donbasu je hitno potrebna pomoć većih razmera. Rusija je prosto obavezna, polazeći od svoje tradicije, zbog duga prema ruskim ljudima, koji su podeljeni zbog izdajstva 1991. godine, da pruži tu pomoć. Tamo se ljudi bore za Rusiju. Rusija mora zaštititi svoje. Inače ona gubi smisao kao država.
Vi se brinete zato što se tamo nije ponovio krimski scenario? Osećate li neku svoju odgovornost?
— Naravno, osećam potpunu odgovornost za sve što sam uradio. Zbog toga se trudim da pružim neku pomoć rezervnom sastavu i republikama. Zbog toga što razumem svoju ulogu u svemu. No osećaja krivice nemam. Vršio sam svoju dužnost onako kako sam je razumeo. I, uprkos nekim grškama, mislim da sam svoju dužnost ispunio. Druga stvar je što je postojala sabotaža nekih državnih činovnika, to je drugo pitanje. I to je više njihova krivica nego moja.
Čitao sam vaše stihove i vašu prozu. Postoji li uticaj Nikolaja Gumiljova na vas?
— Znate, sa zadovoljstvom sam čitao stihove Gumiljova. Štaviše, u mladosti sam sam napisao pesmu kao podršku Gumiljevu. Istina, nije mi bliska njegova nehrišćanska mistika. U celini, on mi se veoma dopada. Po mom mišljenju, on jedan od najboljih poeta srebrnog veka [3].
Vi ste, naravno, čitali knjige koje govore o građanskom ratu na jugu Rusije, u Donbasu, Drozdovci u vatri Turkula… Sa kojim osećajem ste došli u tu zemlju? Da li su vam se javile istorijske aluzije?
— Da, naravno. Čitao sam ne samo neposredna sećanja i memoare. Radio sam sa dokumentima belih i crvenih, koji su delovali na toj teritoriji, i, prirodno, imao sam asocijaciju na Volnovahu [4], kada je poslednjim put Vrangel istupao u Severnoj Tavriji [5]. Nastup je bio kao kod Turkula, u kom je učestvovala Drozdovska divizija. I Mariupolj, takođe… Bilo je mnogo paralela sa s 1019. godinom. Celi taj kraj bio je u zoni delovanja Batka Mahna. Naravno, sećao sam se teških borbi koje su vođene 1918/19. godine, kad je Dombas prelazio iz ruke u ruku. Da, postavlja se pitanje za koje nisam našao odgovor – šta je predstavljao Slavjanski puk u sastavu armijskog korpusa Slašćeva [6], tog drugog armijskog korpusa, koji je imao, po Slašćevu, 100 pešadinaca u momentu povlačenja na Krim. Da li je taj naziv imao veze sa imenom grada…
Koji sistem vlasti vam je najbliži?
— Znate, u mom sistemu vrednosti postoji pojam koji nigde nije realizovan u praksi, koji je verovatno više idealistička tvorevina – meritokratija. Vladavina po zaslugama. Da bi se pretendovalo na političku vlast, treba imati zasluge prema državi, prema narodu. Zasluge moraju biti realne, a ne izmišljene. Kod nas su, umesto realnih dela – imitacije. Previše njih je došlo na vlast slučajno, a ne zahvaljujući svom radu. Mnogi od njih su bili neke prababe rođakovog rođaka ili su dobili pare i za te pare kupili sebi vlast. Sada kod nas, kao što je bilo i u kasno sovetsko vreme, sve se odvija po Parkinsonovom zakonu: sve je gore, gore i gore. Sistem filtera radi u obrnutom smeru. Po pravilu on treba da propušta najbolje, najsposobnije… Gledajući mnoge naše političare, može se konstatovati da sivljih, netalentovanijih i podlijih ne može biti.
Imamo veoma sposobnog lidera države i gnjilu elitu, koja nigde nije prispela u većini slučajeva. To što je prihvatljivo u miru savršeno je neprihvatljivo u ratnim uslovima. A rat je objavljen Rusiji. I Novorusija je samo jedan od frontova. Rat se neće završiti gasnim sporazumima. Ono što se sada događa u Novorusiji identično je situaciji u Kninskoj Krajini koja se dešavala 1993/94. godine.
Svi oni koji bar nešto znaju o tome šta se tamo tada dešavalo, a najvažnije – šta se desilo kasnije, veoma dobro će me razumeti.
______________________
Napomene prevodioca:
[1] Asocijacija koja se odnosi na Poklon magova, novelu pisca O. Henrija o mladom, siromašnom bračnom paru. Naime, želeći da jedno drugom daruju što lepše poklone za Božić, muž prodaje dedin zlatni sat kako bi ženi kupio set ukosnica od kornjačinog oklopa, a ona odseca i prodaje kosu kako bi njemu kupila platinasti lanac za sat.
[2] Motorola je nadimak Arsenija Sergjeviča Pavlova, jednog od istaknutih komandanta u odbrani Slavjanska i Novorusije.
[3] Srebrnim vekom, koji je dobio ime prema stihu Ane Ahmatove, naziva se 20-godišnji period s kraja 19. i početka 20. veka povezan sa procvatom ruske poezije kao i kulture uopšte. Bio je povezan sa rezultatom reformi Aleksanra Drugog, koje su bitno promenile kulturni pejzaž Rusije.
[4] Volnovaha, tokom ruskog građanskog rata artiljerijska baza Revolucionarne ustaničke armije ukrajine pod vođstvom Nestora (Batka) Mahna, koji se, kao ukrajinski anarhistički revolucionar, borio i protiv Bele i protiv Crvene armije.
[5] Posle niza poraza u kojima je izgubio polovinu svojih jedinica, beli general Petar Vrangel 1920. godine poslednji put nastupa u Severnoj Tavriji i na Krimu, posle čega organizuje masovnu evakuaciju svojih snaga sa obala Crnog mora.
[6] Jakov Slašćev Krimski general-potpukovnik i član Belog pokreta na jugu Rusije, komandant proslavljen po svojoj hrabrosti, čak devet puta ranjavan. Posle emigracije u Carigrad, ali se posle amnestije 1921 godine vratio u Rusiju. Godine 1924. objavio knjigu Krim 1920. godine – izvodi iz sećanja.
_____________________
(Razgovarao Sergej Šargunov, Svobodnaя Pressa, za Standard.rs preveo: Petar Minić)