Kad ste se vratili u Sarajevo posle radne akcije u Banjaluci, kome ste prvo pokazali crvenu knjižicu?
Pokazao sam je ocu i to je izazvalo svađu među nama. Otac je na to veoma negativno reagovao, jako se naljutio.
Šta vam je rekao?
Pa, počeo je da govori: „Šta će ti to, to ti ne treba, to ti samo može probleme u životu stvoriti. U velikim si zabludama. Jednog dana, kad shvatiš, biće kasno, kad vidiš šta sve iza toga stoji”, i tako sve u tom smislu.
Da li ste mu tad poverovali?
U to vreme sam bio u stanju prave pobune. To je faza puberteta, koji je uveliko trajao, kad čovek pokušava da stekne neko svoje samopouzdanje, da svoju ličnost dokazuje, i to pre svega tako što će se pobuniti protiv dojučerašnjeg autoriteta, odnosno oca. Te moje pobune u gimnaziji su značile isterivanje pravde, s jedne strane, i, s druge strane, neko lično dokazivanje.
Da li je možda majka bila ponosna na tu crvenu knjižicu?
Ne. Nije bila ponosna ali ona se nije mnogo u to mešala.
Kakve su bile druge reakcije na tu vašu crvenu knjižicu? Dobili ste je izuzetno mladi.
Da, izuzetno mlad i pre vremena koje je bilo propisano, sa šesnaest i po godina, sa nepunih sedamnaest godina. Međutim, ja svoju knjižicu nisam pokazivao, znalo se u gimnaziji da sam član i da sam najmlađi primljen u partiju. Onda sam već postao istaknutiji aktivista, predsednik zajednice učenika škole, dakle, u toj omladinskoj hijerarhiji drugi u gimnaziji. U četvrtom razredu gimnazije bio sam predsednik školskog komiteta, dakle prvi omladinac u gimnaziji. I to je išlo samo po sebi. Te funkcije su već nadrasle sam čin prijema u Savez komunista. One su bile, ipak, mnogo značajnije od toga. Jer, u trećem razredu je već počinjao redovni prijem u Savez komunista, pa je iz moje generacije već dvadesetak, možda i tridesetak đaka bilo primljeno. To se radilo kampanjski. Obično su najbolje đake nagovarali da se učlane.
Da li ste u jednom trenutku, kada ste već imali tu knjižicu, razmišljali da će vam ona pružiti i neke beneficije ili su bili u pitanju samo ideali?
Ona u to vreme nije mogla da mi pruži nikakve beneficije. To je mogla možda nekom ko se našao u nekoj drugoj poziciji. Kod mene su bili isključivo ideali u pitanju. Stipendiju nikad nisam dobijao, nije bilo potrebe da dobijem mesto u studentskom domu pošto sam živeo u Sarajevu, tamo sam i rođen. S te strane knjižica mi nije ništa predstavljala, bar u toj mojoj fazi.
Nije mogla uticati ni na upis na fakultet. To sigurno nije. Jedino prilikom izbora za asistenta na fakultetu. Tada je bilo gotovo nemoguće postati asistent ako kandidat nije bio član Saveza komunista. Bilo je, istina, i slučajeva kao, na primer, na Pravnom fakultetu kad su primljeni za asistente i kandidati koji nisu bili članovi Saveza komunista, ali reč je o katedri za rimsko ili građansko pravo, predmetima koji su bili malo dalje od zvanične ideologije.
Ulazite u Savez komunista. Poveravaju vam važna mesta. Šta to sad znači za vas? Odakle vaša potreba za tim funkcijama?
Pa to je bilo angažovanje na realizaciji nekih ideala, ali ne mislim da je bio u pitanju onaj čisto negativni karijerizam, funkcija po svaku cenu. Jer da sam hteo funkciju po svaku cenu, onda ne bih ulazio u sve one sukobe. Udvarao bih se na neki način predsedniku Opštinskog komiteta omladine jer od njega mi je zavisilo dalje napredovanje. Bio bih u dobrim odnosima sa direktoricom škole – jer bi moja pozicija u gimnaziji onda bila stabilna – kao što su radili mnogi predsednici Komiteta pre mene i mnogi posle mene, u mojoj gimnaziji i na drugim mestima. Sama ta činjenica da sam uvek ulazio u pobunu, da sam uvek išao protiv svojih ličnih interesa, za ljubav opštih – onih idealnih, zamišljenih u mojoj glavi i romantičnih u nekom slučaju – govori da mi nije bila bitna funkcija po svaku cenu. Da se nisam pobunio protiv izbora Fuada Muhića za dekana Pravnog fakulteta u Sarajevu u vreme kad sam ja bio student prodekan, stojeći na čelu jedne grupe studenata, ne bih sebi pokvario mogućnost da ostanem kao asistent na Pravnom fakultetu. Bilo mi je to mesto obećano pošto sam bio najbolji student prema pismenom dokumentu dekana Pravnog fakulteta – najbolji student od osnivanja Fakulteta do tada, jer sam za dve i po godine završio studije. Bilo mi je obećano da budem asistent na Ustavnom pravu. Već sam kao student radio kao demonstrator na tom predmetu, čak učestvovao u ispitivanju studenata. Sve sam to pokvario tako što sam se pobunio protiv Muhića, ideologa Centralnog komiteta, člana Predsedništva Centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine i čoveka koji je izabran za dekana. Ja sam znao kad sam se pobunio da će on ipak biti izabran, nisam imao tu nikakvih iluzija. Ali, trebalo se pobuniti pošto je to krajnje nečastan čovek, pokvarenjak, čovek bez ikakvih moralnih skrupula.
To su već fakultetske pobune. A da vidimo gimnazijske pobune.
Gimnazijske pobune su na isti način bile motivisane.
A čime vi objašnjavate tu vašu motivisanost na pobune?
Ja mislim da je u pitanju pravdoljubivost, donekle i hrabrost da se ipak istupi protiv onih koji su autoriteti, koji su moćni a ne ponašaju se onako kako bi trebalo da se ponašaju i kako nam to knjige govore da bi trebalo da se ponašaju.
Koje knjige?
Pa one knjige koje smo izučavali, teorijske, recimo iz marksizma, knjige koje zagovaraju socijalnu pravdu, komunističku etiku.
Nabrojte neke naslove koji su na neki način biblija vaše mladosti. Te političke mladosti.
Pročitao sam mnoge knjige – Marksove, Engelsove, Lenjinove. U to vreme sam počeo pomalo da se interesujem i za Trockoga. U jednoj fazi i za Mao Ce Tunga.
Koja je bila najznačajnija pobuna i da li ste iz nje izašli kao pobednik?
Pa nisam ni u jednoj izašao neposredno kao pobednik. I nisam ni mogao biti pobednik u pravom smislu reči, tako što bih trijumfovao nad onim kome sam se suprotstavljao. Ali sama činjenica da ni oni nisu bili u stanju da me unište, da me dokrajče, da me uguše, govori da je, ipak, odnos snaga bio prilično ravnomeran, da sam jednostavno već u toj prvoj fazi pokazao da sam spreman da idem do kraja, da me nisu uspeli uplašiti i da je to na neki način razoružavalo protivnike.
Da li ste bili poznati kao pobunjenik ili ste samo bili predstavnik jedne generacije koja je bila već u to vreme?
Bio sam poznat kao pobunjenik jer moja generacija se nije bunila. To je generacije posle ’68. Ja sam u gimnaziju krenuo 1969, a ta moja pobuna se zbila 1972. To je vreme velikog političkog smirivanja među omladincima. Tad nije bilo nikakvih buntova, bar ne u Sarajevu. Nije bilo, koliko znam ni u Beogradu, ni u Zagrebu. To je bilo početkom sedamdesetih kada je režim uspeo da smiri situaciju među studentima a pogotovu među đacima. Ja sam tim svojim pobunjeničkim stavom daleko odskakao od svoje okoline i od svoje generacije.
Spomenuli ste 1968. godinu. Kako je izgledala 1968. godina u Sarajevu? Da li je i na vas ta godina uticala kao na mnoge mlade? Da li ste znali šta se dešavalo tad u Parizu, šta je bilo u svetu?
Znao sam onoliko koliko sam gledao na televiziji. Ja sam tada išao u osnovnu školu. Te ’68. sam završio sedmi i upisao se u osmi razred. Međutim, dobro se sećam te pobune francuskih studenata, sećam se De Golove ostavke i znam da me je ta De Golova ostavka na neki način i pogodila jer sam se već počinjao baviti politikom, interesovala me je politika, ali nisam mogao aktivno da se angažujem na sceni zbog svojih godina. Sećam se da mi je mnogo bilo žao kada je De Gol podneo ostavku pa sam na neki način sve priželjkivao da se nešto desi, da se De Gol vrati. Gajio sam velike simpatije prema njemu. Onda, iz priča sam znao ponešto od onoga što se dešavalo u Beogradu, šta se dešavalo u Sarajevu, na demonstracijama. Više sam detalja saznao nekoliko godina kasnije, kad sam došao na fakultet, kad su mi asistenti koji su u tome neposredno učestvovali, pričali kako je to sve izgledalo.
Kao ortodoksni komunista u to vreme, šta ste mislil o 1968. godini?
O 1968. godini sam tada imao pozitivan utisak, ali danas imam negativan stav o 1968. godini. Hvala Bogu što šezdesetosmaši nisu pobedili. Imali bismo mnogo goru varijantu komunizma od one Titove. Jer ti ortodoksni komunisti, kakvi su bili šezdesetosmaši, uveli bi nam neku diktaturu poput Mao Ce Tungove. Siguran sam u to. A u ono vreme sam imao prema ’68. pozitivan odnos jer preda mnom je bilo društvo socijalne nepravde, društvo u kome je cvetala korupcija, društvo u kome je već bilo velikih pljački i u kome su vladajući komunisti pokazali krajnju veštinu u pljačkanju tog nekog društvenog bogatstva. Zato sam sa simpatijama sve njihove zahteve pratio. Ali mnogo sam podrobnije pratio situaciju u Hrvatskoj 1971. godine. Jer tada se i među nama pričalo i znalo se o ljudima koji su tamo živeli da se prave spiskovi za likvidaciju Srba, i tome slično; sve ovo što se desilo pod Tuđmanom, samo što onda nije imalo šanse da se razvije do kraja.
Bile su to uzbudljive godine?
Te 1971. godine, nacionalistička euforija je zahvatila i Sarajevo. Tada je lansiran koncept muslimanske nacije. Izmišljena je muslimanska nacija u želji da Srbi po zvaničnim statistikama ni u Bosni ni u Hercegovini ne budu većinsko stanovništvo, dakle, da se stvori jedna veštačka nacija koja će vladati Bosnom i tako Bosnu Srbima oteti. Muslimani su na silu naterivani da se izjašnjavaju kao pripadnici te veštačke nacije. Mnogi nisu pristajali, pa su imali problema zbog toga. Pored Meše Selimovića, o kome se mnogo pisalo i govorilo, velikih problema je imao i Izet Sarajlić, čovek koji je imao dve velike ljubavi u životu – ljubav prema Srbima i ljubav prema Rusima i Rusiji. Zatim, bilo je još drugih ljudi koji su zbog toga stradali.
A što se tiče situacije u Hrvatskoj, sa zebnjom smo nekako to sve pratili i iščekivali šta će se desiti, i ta 21. sednica Izvršnog biroa na kojoj su oboreni Savka Dapčević i Mika Tripalo, sa velikim olakšanjem je dočekana i u Sarajevu. Tada se kod naroda delimično povratilo poljuljano poverenje u Tita. Tito je tad politički dobio u narodu, to se mora priznati.
Kakva je atmosfera tih dana bila među sarajevskim intelektualcima?
Sarajevo je bilo jedna učmala, dogmatska sredina i u njemu ja jednostavno nisam imao nikakvih šansi sve dok nisam došao na fakultet; pa ni na fakultetu. Tek kad sam postao asistent na Fakultetu političkih nauka sreo sam ljude koji će drugačije misliti, ali koji će ozbiljno razumevati situaciju. Neprekidno sam se sretao sa ljudima koji su bili prorežimski orijentisani, komunistički. Šaputalo se s vremena na vreme, ali vrlo retko, o onima koji su bili na Golom otoku. Oni su bili kao neka opozicija režimu ali uglavnom nerado se o tome razgovaralo. Tek kad sam došao na fakultet, sreo sam prve ljude koji su imali drugačiji stav i među kojima sam našao istomišljenike. Ja sam već tada počeo da sazrevam kao protivnik postojećeg režima i kao Titov protivnik. To je bilo, sećam se dobro, čim sam se zaposlio na Fakultetu političkih nauka, negde 1976. Početkom 1977. sprijateljio sam se sa Borom Gojkovićem, profesorom na tom fakultetu, koji je predavao Istoriju filozofije i svojevremeno bio izbacivan iz Saveza komunista kao praksisovac. Dosta smo se družili, gotovo svakodnevno. Odlazili smo u duge šetnje, vodili duge razgovore po kabinetima. U njemu sam našao istomišljenika u kritici Tita.
Kad su se u vama javile prve sumnje u Tita?
Moje protivljenje Titu počelo je mnogo pre toga, ali to se moglo iskazati samo u najužem krugu ljudi jer smo bili okruženi policijskom pažnjom. Policija je imala svoje špijune među studentima, među nastavnicima, na svakom koraku. Na Pravnom fakultetu na kome sam studirao, jednom su pokušali i mene da vrbuju.
Na koji način?
Evo šta su uradili. Tada je dekan Pravnog fakulteta bio Đorđe Samaryić, a ja sam bio student prodekan. Taj dekan je imao nekih svojih negativnih osobina. Pokušavao je da metodama koje baš nisu do kraja časne, održava svoju poziciju na Fakultetu. Ali i njega je režim pokušao da obori zato što je Srbin. I bilo je već dogovora da dovedu nekog poznatog muslimanskog nacionalistu. Dekan Đorđe Samaryić je falsifikovao Statut fakulteta.
Jedna verzija Statuta je usvojena na referendumu, ali njemu se tu nešto nije dopalo. Izmenio je nekoliko članova, odštampao tu novu verziju i distribuisao nastavnicima i studentskim aktivistima. Neko je to otkrio, i povedena je akcija protiv njega. Vodili su je Muba Dizdarević Peleš, Mustafa Imamović i Ismet Dautbašić.
Kako se postavljate kao student prodekan?
Direktno se u tome angažovala i Služba državne bezbednosti. Pokušali su i mene da uključe, čak direktno službenici državne bezbednosti. Jednome sam ime zapamtio, Milan Simić. Ja sam glumio pred njim kao da to prihvatam. Kad Služba državne bezbednosti pokuša nekoga tako angažovati, to se pretpostavlja i kao partijski zadatak, tome se čovek ne sme suprotstaviti. Ako se suprotstavi, onda tek ima problema, onda se navale i njemu na vrat. Ja nisam njima otvoreno rekao: „Neću. Ne želim to”, nego sam se na neki način čak složio. I prvo što sam uradio, otišao sam u nedelju kod dekana Đoke Samaryića i njemu ispričao šta mu spremaju povodom Statuta, ne spominjući Službu državne bezbednosti. Spomenuo sam samo onih nekoliko profesora koji su učestvovali u akciji protiv njega. Državnu bezbednost nisam smeo da spomenem, da on ne bi negde s tim izleteo pa da me onda definitivno upropasti. I on je tu lukavo postupio, odmah se dosetio i uputio cirkularno pismo svim profesorima Fakulteta s po jednim primerkom tog falsifikovanog Statuta. U pismu je napisao: Odmah nakon usvajanja novog Statuta fakulteta, dekanat je uvideo da neki članovi baš nisu regulisani kako treba, da bi trebalo ipak pristupiti izmenama i dopunama, i dekanat vam stavlja na uvid ovaj prečišćeni tekst sa molbom da ga razmotrite, da nam dostavite svoje primedbe kako bismo mogli pristupiti i zvaničnim promenama Statuta. On je to po svim kabinetima nastavničkim distribuisao i time je ovu akciju pokvario. Akcija je izgubila glavni argument i kasnije, kad je vođena partijska rasprava, kad je zakazan aktiv komunista na Fakultetu, kad su došli predstavnici Gradskog i Opštinskog komiteta, napadi na Đorđa Samaryića su sasvim bili uprazno. Napali su ga oni isti koji su bili pripremljeni za napad.
Šta ste vi tad rekli?
Ja sam na toj sednici ćutao, dok su oni iz Gradskog i Opštinskog komiteta shvatili da bi to sada sve bilo suviše ishitreno, da bi to bilo suviše pretenciozno i jednostavno su stali s tim napadom, tako da je on izdržao do kraja mandata. Međutim, odmah nakon toga, prema meni se sasvim promenio odnos svih zvaničnih političkih instanci i tada sam bio u nemilosti.
Zašto?
Razmišljam o tome i sam se pitam zašto. Mislim da su prisluškivali njegovu kancelariju, dekanat. Ja sam došao u nedelju u njegov kabinet znajući da on ispituje studente. Došao sam baš tada da to ne bi upalo u oči nekim drugim profesorima, da tu ne bi bila njegova sekretarica, eventualno neki prodekan. Međutim, verovatno je bila ozvučena kancelarija i oni su tako saznali ko ga je na vreme upozorio. Posle toga me više nisu pozivali u Udbu, nisu mi nudili nikakvu saradnju. Pre toga su mi ponudili da budem stipendista Udbe. I inače su birali najbolje studente, najvisprenije, najinteligentnije, najsposobnije i davali su im udbaške stipendije. I oni bi već kao studenti počeli s njima da sarađuju – da špijuniraju svoje kolege u studentskim domovima, na studijama. Tek posle, kad je naša generacija završila fakultet, ja sam video ko je bio njihov stipendista za vreme studija, ko je sve za njih radio. Bilo je tu i nekih iznenađenja. Video sam da su neki od onih koji su mi bili najdraži, s kojima sam sarađivao, radili za Udbu.
Kako objašnjavate da vas nisu više vrbovali?
I meni su nudili tu stipendiju. Međutim, kad sam ovo izveo sa dekanom Fakulteta, nisu se više pojavljivali sa tom ponudom a ja sam osetio veliko olakšanje, jer teško je bilo to direktno odbiti. U ovoj varijanti je možda ispalo najbolje kako je moglo ispasti.
(Vseselj.com)