Na Italijanskom vojnom groblju iz Prvog svetskog rata danas će biti položeni venci prvim stranim dobrovoljcima.
Na spomen-ploči ispod velikog belog kamenog krsta urezana je posveta junacima, prvim inostranim dobrovoljcima koji su „viteški poleteli u redove srpske vojske i pali, boreći se 20. avgusta 1914. godine“.
U to vreme Italija još nije ušla u rat, ali mladi vatreni idealisti nisu želeli da čekaju. Rizikujući da budu osuđeni u svojoj domovini došli su da ratuju za „slobodu i ujedinjenje velike otadžbine Srbije“. Te reči bile su deviza italijanskih garibaldijevaca koji su i 1876. kao dobrovoljci sa srpskim vojnicima ratovali protiv Turaka na Drini.
Istražujući sudbinu zaboravljenih dobrovoljaca dr Žarko Vuković pronašao je podatke da je grupa mladih Italijana stigla 8. avgusta 1914. u Kragujevac preko Krfa i Grčke i prijavila se majoru Vojinu Popoviću – Vojvodi Vuku, komandantu Cerskog četničkog odreda. Prekaljenom srpskom ratniku bilo je žao mladića koji su rat videli kao romantičnu avanturu i nije hteo da ih primi među četnike „jer nisu bili vični ratovanju“.
Međutim Čezare i Hugo Koplika, Arturo Reali iz Marina, Mario Korvizijeri iz Kastel Madama, Nikolo Goreti iz Sutrija, Frančesko Konforti iz Salerna i Vinćenco Buka iz Palerma nisu odustajali, žustro objašnjavajući da su došli u Srbiju da se bore protiv Austrijanaca i da ih ništa neće odvratiti od toga. Vojvoda Vuk je popustio.
- Njihova sreća bila je neizmerna kad su bili primljeni među četnike – zabeležio je Stojan Radičević, vodnik čete u kojoj su bili mladi Italijani.
Kad su posle završene obuke krenuli u prvu akciju prema Drini, najmlađi dobrovoljac Nikolo Goreti poslao je pismo majci u kome vatreno beleži:
„Večitom radošću ratnika, koja oplemenjuje čoveka, javljam da ću prvi put stupiti u borbu i da sam vrlo miran i zadovoljan“.
Na nesreću, nekoliko stotina srpskih četnika, među kojima i sedam mladih Italijana sudarilo se 20. avgusta sa snažnom austrougarskom formacijom koja je brojala više od dve hiljade vojnika. Poštujući kodeks po kome se borba vodila do poslednjeg metka bez povlačenja, poginulo je pet mladih italijanskih dobrovoljaca, a dvojica su preživela sa teškim ranama.
- Za pokazano junaštvo, kraljevim dekretom, sva sedmorica su odlikovana Zlatnom medaljom za hrabrost – zabeležio je dr Vuković.
Dobrovoljac iz Hercegovine Sekula Zečević ostavio je svedočanstvo o deset mladih italijanskih dobrovoljaca koji su pristupili Zlatiborskom četničkom odredu.
- Dok smo u Užicu na brzu ruku uvežbavali rukovanje puškom, a svaki deseti i bombom kragujevčankom, prispe nam 10 dobrovoljaca iz Italije. Ovi dobrovoljci bili su članovi pokreta „Garibaldi“, a bili su poznati kao neprijatelji Austrougarske. Ušli su u naš Hercegovački vod – zabeležio je Zečević. Njegova četa bila je od komandom potporučnika Vladimira Bana iz Boke Kotorske, sinovca crnogorskog mitropolita Mitrofana Bana.
Zečević je zabeležio da je posle borbi kod Zaovina na Tari jedinici naređen pokret u „najvećoj tajnosti i tišini“. U zoru su saznali da im je zadatak da uđu na neprijateljsku teritoriju i vode borbe u njegovoj pozadini. Ubrzo se 140 srpskih četnika na položaju Babina glava sudarilo sa čitavom ugarskom brigadom.
- Ja sam kao tumač Italijanima prenosio naredbe Vladimira Bana da legnu i da se bolje čuvaju. Bili su hrabri. Jedan od preživelih Italijana zvao se Ugo Kolica, student iz Rima. Drugih imena se ne sećam. Od deset garibaldijevaca ovde je sedam njih položilo živote. Kad smo se povukli u sumrak i kad smo se sutradan prebrojali ustanovljeno je da nas je stalo živih samo oko pedeset. Po naredbi viših vojnih vlasti, četa je zbog velikih gubitaka povučena u Užice i rasformirana – sećao se Zečević.
Komandir voda u kome su bili mladi dobrovoljci Italijani, Stojan Radičević poslao je pismo majci najmlađeg među njima, Nikole Goretija. Opisivao je njihovu hrabrost za vreme borbe i strahovitu tugu srpskih boraca nad izginulim mladićima.
- Pet mladih Italijana ležali su kao živi.
Plakao sam ja, plakali su i moji vojnici sa mnom… – pisao je Radičević.
(Večernje novosti)