Piše: Boris Mežujev, politikolog i novinar
Reč predsednika Rusije Vladimira Putina na završnom zasedanju Valdajskog foruma, zajedno sa njegovim odgovorima na pitanja koja su potom usledila, svedočanstvo je značajnih i velikih promena „međunarodne klime”.
Za razliku od prošle godine, Putin se sada morao vratiti samom izvorištu naših razilaženja sa Zapadom – momentu okončanja Hladnog rata i raspadu bipolarnog sistema globalnog ustrojstva sveta.
Ukazao je da svi problemi savremenog svetskog poretka imaju koren upravo u toj tragičnoj epizodi svetske istorije kada je istorijsku scenu faktički dobrovoljno napustio njen vodeći igrač – Sovjetski Savez.
Prisećam se kako je misleća manjina unutar naše intelektualne klase – već 1989, u vreme kada je celo progresivano čovečanstvo aplaudiralo padu Berlinskog zida i raspadu Varšavskog bloka – postavljala pitanje: da li će odsad u svetu, sa samo jednim centrom sile, biti više ili manje slobode
Avaj, u tim trenicima je i sama sumnja da svet bez SSSR neće biti slobodniji pametnog skeptika odmah pretvarala u reakcionara. A Putinov govor u Valdajskom klubu je samo upečatljivo potvrdio sva naša tadašnja podozrenja: da je svet – posle smrti SSSR i uspostavljanja američke hegemonije – faktički napustila sloboda.
Naravno, današnji Zapad spolja malo liči na svet koji je Džordž Orvel opisao u romanu «1984». Pre će biti da se progresivno čovečanstvo kreće prema drugoj antiutopiji – onoj koju je Olods Haksli opisao u romanu „Predivni novi svet”, a još vernije Entoni Berdžes u „Poludelim semenkama”.
Pa ipak, da li se naš svet tako mnogo razlikuje od orvelovskog Velikog brata u vidu NSA ili drugih specijalnih službi koje znaju sve o svakom čoveku, uključujući i nemačkog kancelara, a obični građani zapadne civilizacije nisu u stanju ni da shvate u rat sa kakvim protivnikom ih šalje čak ne njihova Domovina već neposredno transatlantski Veliki brat.
Putin postao lider ruske države 2000. godine. U to vreme je izgledalo da kontinentalna Evropa u stanju da stekne vlastiti glas koji bi se razlikovao od američkog. Bombardovanje Iraka u decembru 1998. godine kategorički nije podržala Francuska, a potom su Francuska i Nemačka, uz podršku Belgije, rekle odlučno „ne” odluci administracije Džordža Buša da izvede vojnu intervenciju protiv Iraka 2003. godine, a Evropu su bukvalno potresali antiamerički protesti. Pri tom su zvaničnici tražili to kažnjavanje buntovne Francuske, to frondi „stare Evrope” suprotstavljale lojalnu „novu” nastalu na ruševinama socijalističkog bloka.
Međutim, sada posmatramo kako je praktično cela Evropa – u svom suprotstavljanju Rusiji – postala bezmalo sasvim „nova”, sa malo nade da će se u toj „obnovljenoj” Evropi probuditi težnja ka nezavisnosti.
Putin je u Valdajskom klubu ispričao kako je razgovarao sa bivšim šefom jedne od evropskih zemalja koji mu je priznao da u njoj i načelnika generalštaba, a i ministra odbrane, imenuju posle usaglašavanja sa ambasadorom SAD. Upitan da li je ta ponižavajuća zavisnost uslovljena ekonomskim faktorima – taj rukovodilac je rekao da nije i da je obim američkih investicija u njegovoj državi minimalan. Tada je Putin postavio pitanje – a čime onda?Ali, nije dobio nikakav shvatljiv odgovor.
Putinov govor je pokazao da je glavna prednost Amerike u „neodoljivoj privlačnosti” njene bezgranične sile, pri tom sile koju ne obuzdavaju nikakva pravila, sile bezgranične i nekažnjive. To je sila koja se i ne trudi da za ono što radi nađe opravdanje…
U suštini, Amerikancima se suprotstavlja samo Putinova Rusija koja se ne boji da govori istinu i da poziva na poštovanje međunarodnih normi…
Teško je poverovati da ministar odbrane SAD Čak Hejgel ne zna da se Rusija ne primiče teritoriji NATO, već da je upravo NATO postepeno „gutao” neutralnu zonu koja je našu zemlju delila od Sevenoatlantskog bloka. Očigledno je bilo da je Hejgel – kada je to izgovarao – bio pod utiskom da je Rusija nekakav civilizacijski Mordor koji nadire prema Središnjim zemljama.
Putin je verovatno prvi koji je odlučio da nastupi ne sa toliko snažnim umetničkim likom – sa ruskim medvedom koji se ne budi odmah u svom brlogu da bi se suprotstavio onome koji ga uznemirava, ali se drski smutljivac, ako se ipak probudi, ipak ne provede dobro.
Naravno, uvaženom intelektualcu više prija da sebe ne upoređuje sa razljućenim medvedom, sa „gospodarom tajge”, već sunarodnikom Čajkovskog, Tolstoja i Nabokova, ali naš krokodil, koji je progutao „ukradeno sunašce”, nije sentimentalan, već je – kao i u bajci Čukovskog – spreman da proguta i Mesec, i Ukrajinu, i Arktik…
Problem je u tome što se naše zemlje (Rusija i SAD) – za razliku od likova iz naših bajki – ne mogu suočiti u poštenoj tuči. A smešno je uzdati se u smenu režima u Moskvi, dok njen lider ima preko 80 odsto podrške, kao i očekivati da će se u Vašingtonu pojaviti posle 2016. godine neka administracija koja bi nama bila naklonjenija.
Zato zaključak može biti samo jedan i njega je izgovorio ruski lider: treba se dogovarati i utvrditi zajednička pravila igre.
To nisu učinili Gorbačov i Buš, a za njima – ni Jeljcin i Klinton.
Poslednjih 25 godina su prošle praktično uprazno što se tiče svetskog poretka.
„Živi još i četvrt veka, sve će biti isto, izlaza nema” – pisao je jedan ruski pesnik. Uprkos ovim ne baš optimističkim stihovima, treba još jednom pozvati zapadne lidere na dogovor o „pravilima igre”.
Da nam na kraju novog istorijskog tunela ne bi svetlila „besmislena i sumorna svetlost” već perspektiva mirne koegzistencije – bez prevrata kojima se diriguje izvana i vojnih intervencija.
(Fakti.org)