Vašington je, tokom protekle nedelje, najavio mogućnost kopnene intervencije na Bliskom istoku, u cilju zaustavljanja ofanzive pripadnika Islamske države. Indirektno, doduše, konstatacijom da „po svoj prilici neće biti pomaka ako se ostane samo na napadima iz vazduha“. Čini se, ipak, da bi bliskoistočno bure baruta moglo bar malo da se ohladi.
Ako američki predsednik Barak Obama ostane pri tome, mogli bismo da budemo svedoci početka ostvarivanja jedne teorijske procene. Nju potpisuje analitičar Majkl Stivens, direktor katarske ekspoziture Kraljevskog instituta (RUSI) – britanskog servisa za izučavanje prilika na polju odbrane i bezbednosti, koji je 1831. godine osnovao vojvoda Velington – koji tvrdi da „nema poraza terorističke formacije Islamska država bez zapadne vojne intervencije“.
Oklevanje da se spolja stane na put stradanju iračkog i sirijskog naroda, naročito Kurda koji na severu Iraka imaju svoju autonomnu oblast, nije donelo ništa dobro. Prvi je irački lider Fuad Masum, sredinom septembra u Parizu na konferenciji šefova diplomatija 20 zemalja, uključujući SAD i Rusiju, zatražio je da se što pre startuje sa vazdušnim napadima na položaje sunitskih džihadista Islamske države u Iraku i Siriji (ID).
- Moraju brzo da deluju jer ako bude odlaganja, ako njihova kampanja i podrška Iraku bude odložena, možda će Daeš (arapski izraz za ID) okupirati druge teritorije i postati još snažniji – upozorio je Masum.
Nekoliko arapskih zemalja ponudilo je tada da učestvuje u vazdušnim udarima na džihadiste, a Australija je izrazila spremnost da pošalje 600 svojih vojnika u Irak i Siriju. Francuska se pridružila Velikoj Britaniji u izvođenju izviđačkih letova u okviru podrške američkoj vazdušnoj kampanji protiv džihadista u Iraku. Broj zemalja koje su do sada pristupile koaliciji „rastao je iz dana u dan, od Evrope do Bliskog istoka, Japana, Južne Koreje pa do Novog Zelanda“.
- Nema jednostranog i jednostavnog obračuna sa sunitskim esktremistima, čija je tvorevina samoproglašeni kalifat na teritoriji Iraka i Sirije, pretencioznog naziva Islamska država (ID) – tvrdi Stivens.
Objašnjavajući da ovakav zaključak proističe i iz činjenice da ID prevashodno samu sebe izdržava, ali i da je ispredena čitava mreža finansija na kojoj počiva džihad, Stivens ističe da u ratu nema „čistog reza“.
Ma koliko ne bila priznata u svetu, nova sunitska država vraća stanovništvo u mrak šerijatskog prava, koje islamski teroristi revnosno sprovode od prvog dana. ID ne može mehanički da bude izvučena iz slagalice zvane Bliski istok. Ako bi se tako postupilo, rizikovala bi se, ma kako apsurdno zvučalo, stabilnost celog regiona.
Islamska država je, dodaje Stivens u razgovoru za „Bi-Bi-Si“, iako šokantno nasilna i ekstremistička, praktično utisnuta u regionalnu stabilnost na način koji ne donosi korist samo njoj i njenim tvorcima, nego i ljudima protiv kojih se bori. Ovaj analitičar postavlja ključno pitanje: da li ID može da bude poražena? Odgovara kratko: bez zapadne vojne intervencije – malo verovatno!
Protivnici ID u regionu, naime, nemaju ni naoružanje, niti novac neophodan da joj nanesu nepopravljivu štetu. Istražujući ko su finansijski izvori sunitskih terorista, Stivens pre svih navodi donatore i simpatizere iz bogatih zemalja Golfskog zaliva. Najčešće se, kaže on, čuje da Katar, Turska i Saudijska Arabija nose odgovornost za postojanje i jačanje islamskih ekstremista.
Istina je, međutim, složenija. Tačno je, ističe Stivens, da su neki, vanredno bogati pojedinci osnivali ekstremističke grupe u Siriji, a putevi novca bili neverovatno otvoreni – pare su u koferima putovale do Turske. Ankara sada traži pomoć NATO da se obračuna sa džihadistima, a premijer Redžep Tajip Erdogan opet igra dvostruku igru: on bi u jednom potezu da spreči učvršćivanje kurdske autonomije, ali i da se ratosilja sirijskog predsednika Bašara al Asada, ne bi li se pozicionirao kao sunitski vođa na Bliskom istoku.
Turska je već bila na meti međunarodne prozivke zbog svoje, krajnje problematične, pogranične politike, koja je dopuštala da se, uz podršku Katara i Saudijske Arabije, oružje i novac, nesmetano slivaju u Siriju. Verovalo se da će to ubrzati kraj Asadovog režima, te da će u Siriji zavladati suniti što, istovremeno, prekida veze Irana, odnosno, šiitskih muslimana, sa Mediteranom.
Nema sumnje da su i Katar i Saudijska Arabija – verujući da će sirijski predsednik Bašar el Asad skoro pasti sa funkcije – ostvarenje svojih ciljeva u budućnosti vezali za sunitski deo islamske populacije, pre svih za fundamentaliste. Reč je o grupama kao što su Liva el Tahid, ili Ahrar el Šam, koje čvrsti linkovi spajaju sa „zlim momcima“ iz Nusra fronta, krila Al kaide u Siriji. Naročito je Katar trpeo kritike zbog svoje povezanosti sa ovim teroristima.
Kad je ID počela svoj nezaustaviv napredak 2013. godine, ove grupe su ili uzmakle da joj naprave mesto, ili odlučile da je najpametnije pridružiti se pobedničkom timu, donirajući oružje i novac. Jedino je Nusra front istrajavao u održavanju veza sa svojim radikalnijim rođakom, mada je, prema procenama, u poslednje vreme oko 3.000 boraca trampilo svoju odanost ovoj terorističkoj organizaciji, za lojalnost nekom drugom „poslodavcu“.
Teško da iko može da podrži stravična zverstva koje je počinila ID, ali njihovo nastojanje da stvore i održe kalifat, bez izuzetka, atraktivno je iz ugla svakog islamiste. Dok jedni ne kriju da bi umrli za Islamsku državu, drugi je podržavaju na pasivan način i činiće to još mnogo godina.
- Islamska država ima svojevrsni pul, koji se stara o promociji njenih interesa – kaže Stivens. – U okviru njega kreira se na desetine medijskih kampanja na različitim jezicima, sa jednim ciljem: da se privuku mladi ljudi. Takva strategija, pokazala se vanredno uspešnom.
Na ovakvu taktiku, naslanja se i ponašanje na terenu. Čim osvoje neku teritoriju, pripadnici ID zauzmu izvore vode i nafte i time učine lokalno stanovništvo zavisnim. Zavisnost, naravno, nije isto što i podrška, ali je nemoguće razlučiti koliko građana Islamske države dobrovoljno prihvata vlast ekstremnih sunita, a koliko to čini silom prilika, bilo zbog zadovoljavanja vitalnih potreba, ili zbog straha od kazne – zaključuje Majkl Stivens.
RAČUNICA
Islamska država izvozi oko 9.000 barela nafte dnevno, po ceni koja se kreće od 25 do 45 evra. Deo novca odlazi kurdskim posrednicima i Turskoj, drugi deo ostaje ID za domaću upotrebu, a treći inkasira Asadov režim koji, zauzvrat, prodaje ekstremistima oružje. U pitanju je tradicionalna ratna ekonomija, objašnjavaju analitičari. Mehanizam je sličan kao onaj koji je funkcionisao za vreme građanskog rata u Libanu, kad su sukobljene strane ratovale, ali i trgovale međusobno.
KATAR I SAUDIJSKA ARABIJA
Ne može se doslovce izvesti zaključak da je Katar finansirao Islamsku državu. Indirektno, međutim, kombinacija fingirane političke linije i naivnosti vodila je do toga da oružje „mejd in Katar“, baš kao i novac nađu put ka ID. I Saudijska Arabija ne nosi direktnu odgovornost kad je u pitanju državna politika, ali je njeno opredeljenje da zajedno sa Katarom sruši Asada sa vlasti vodilo do grubih, takoreći fatalnih grešaka u izboru saveznika. Obe zemlje, trebalo bi u ovom trenutku da se preispitaju, mada, nema garancija da će bilans takve introspekcije biti saopšten. Prevagnuće verski tas, odnosno, svi suniti koji to mogu, ujediniće se protiv šiita.
(Novosti)