Piše: Dražen Ciglenečki
Cinično je kad ljudi iz HDZ-a govore bilo što o odnosima Hrvatske i MOL-a i predbacuju aktualnoj Vladi »lošu komunikaciju sa strateškim partnerom«. Kad, naime, Tomislav Karamarko priča o tome, iz sjećanja odmah izranja snimka bivšeg predsjednika HDZ-a Ive Sanadera kako u jednom restoranu sa šefom uprave mađarske kompanije Zsoltom Hernadijem komunicira nekim ceduljicama. Jednako tako, posve je nevjerodostojno kad vodeći HDZ-ovci napadaju predsjednika Ivu Josipovića zato što je angažirao Dejana Jovića, budući da je on još prije deset godina savjetovao HDZ-ove ministre Miomira Žužula i Kolindu Grabar Kitarović.
Međutim, ovaj je put Karamarko ipak u pravu. Glavni analitičar predsjednika Hrvatske ne može biti osoba koja smatra da ta država zapravo nije smijela biti formirana. To je jednostavno protuprirodno. U uredu Baracka Obame ne rade pripadnici Ku Klux Klana. U izvršnom odboru Dinama nema mjesta za navijače Hajduka. Nema to nikakve veze sa slobodom govora, kao što danas javnost pokušavaju uvjeriti kritičari Jovićevog razriješenja.
Josipović je zaslužio kritike, ali zato što je Jovića uopće doveo na Pantovčaka, ne zbog toga što ga je u četvrtak maknuo. Predsjednik je imao dva dobra razloga da to učini.
Prvi smo naveli, a drugi je činjenica da je u Joviću imao jako slabog analitičara. Ako čovjek kojem je poslodavac predsjednik, tri mjeseca prije izbora, u pitanje dovodi hrvatski referendum iz 1991. to pokazuje da su mu analitičke vještine upravo katastrofalne. Nije bio potreban posebno izražen politički refeleks da bi se zaključilo kako će Josipovićevi oponenti iskoristiti Jovićev tekst objavljen u »Političkoj misli« i da će to predsjedniku nanijeti štetu. S obzirom da Jović to nije anticipirao, jasno je da nije bio kvalificiran za glavnog predsjednikovog analitičara.
Što će nekome savjetnik od kojeg ne da nema koristi nego mu čak i pravi političku štetu? Jospovićev razlaz s Jovićem bio je jedina logična solucija. I sada Jović, profesor na Fakultetu političkih znanosti, može, u skladu sa slobodom govora, nesmetano nastaviti promovirati svoje projugoslavenske stavove, još eksplicitnije nego dosad.
Nitko s tim ne bi smio imati problema i poticati hajku na Jovića. Sasvim je politički legitimno žaliti za Jugoslavijom i(li) zalagati se za njezinu obnovu. Ali, ne u Uredu predsjednika. S Jovićem profesorom može se normalno raspravljati o razlikama između hrvatskog i škotskog referenduma. U tom se kontekstu nije teško složiti s njim da se Hrvati o neovisnosti nisu izjašnjavali u uvjetima kakve propisuju stroge liberalne i pravne procedure.
Nije bilo moguće voditi kampanju protiv izlaska iz Jugoslavije, mediji su bili zatvoreni za takav tip argumentacije, tajnost glasovanja nije bila u potpunosti zajamčena, a veliko je pitanje i jesu li glasovi pošteno brojani. No, taj je referendum odstupao od škotskog taman koliko je i situacija 1991. u Hrvatskoj i SFRJ odudarala ove u sadašnjoj mirnodopskoj Velikoj Britaniji.
(Novi list – Rijeka)