Vaclav Klaus (Václav Klaus) ima običaj da kaže ono što se svi drugi ustručavaju da uopšte izgovore, ali to izgleda da nije nimalo naudilo velikoj popularnosti koju uživa. Upravo suprotno: ovaj 73-godišnji, strastveno evroskeptični, zagovornik slobodnog tržišta s pravom očekuje da ga smatraju jednim od najuspešnijih „odanih i nepokolebljivih“ konzervativnih političara Evrope tokom poslednjih 25 godina. Na kraju krajeva, on je bio premijer Češke Republike od 1992. do 1998, a posle toga predsednik svoje zemlje tokom narednih 10 godina, od 2003. do 2013.
Tako, kad smo se sastali posle tipično srpski srdačnog ručka – nakon Međunarodne naučne i društvene konferencije (International Science and Public Conference) u Beogradu – iskreno sam poželeo da ga pitam da li za Dejvida Kamerona i Konzervativnu stranku Britanije ima da dâ bilo kakav savet.
— Prošle godine sam bio pozvan na konferenciju u Vindzoru održanu pod nazivom Konferencija o obnovi konzervativizma (Conservative Renewal Conference), rekao je.
— Održao sam govor u kojem sam im postavio sledeće pitanje: „Da li je zaista ‘obnova’ ono što vama danas treba – zar ne mislite da bi i samo ‘povratak’ bio sasvim dovoljan?” Svojim govorom sam podvukao potrebu da se jednostavno vratimo uobičajenim, standardnim konzervativnim idejama i pristupima. Bojim se da današnje rukovodstvo Konzervativne stranke zapravo i nije baš na tom putu.
Klausova poruka i danas jasno odjekuje više među aktivistima nego među serijskim „modernizatorima“ u vrhovima ove stranke.
— Posle održanog govora prišle su mi dve-tri starije gospođe i rekle „Bilo je to kao da nam je Megi opet progovorila (Margaret Tačer – prim. prev.)!” Otuda smatram da je Konzervativna stranka danas dosta zbunjena i bez vlastitih ideja. Stranka se uveliko poigrava sa zelenim idejama, a na način koji ja nikako ne mogu da prihvatim.
PROTIV ISTOPOLNIH BRAKOVA
Klausu se previše ne dopada – a što je najblaži mogući izraz za to – ni još jedan element sa dnevnog reda „modernizacije“.
— Jednopolni brakovi i sve one stvari u vezi sa porodicom, da stavim to u najširi mogući kontekst, za mene lično predstavljaju samo još jedan tragičan nesporazum između današnjeg rukovodstva i stranke, i izuzetno mi je žao zbog toga.
Nije se moglo izbeći da razgovor nastavimo i na temu Evrope. Kakav efekat Klaus misli da bi britanski referendum o članstvu u Evropskoj uniji – i mogućnost da se Britanija iz nje povuče – mogao da ima za (ostatak) kontinenta?
— Bio bi to izuzetno snažan signal. Bilo mi je izuzetno krivo, davno, još u doba komunizma dok sam na Britaniju gledao samo spolja, s one strane gvozdene zavese, kada je Britanija odlučila da napusti EFTA i da se priključi EEZ tokom ranih sedamdesetih.
Premijer iz Konzervativne stranke Edvard Hit (Edward Heath) bio je taj koji je preduzeo taj odlučujući iskorak. Upitao sam šta Klaus misli o današnjoj liniji koje se konzervativni lider drži u pogledu Evrope?
— Sa g. Kameronom sam se nekoliko puta sreo i nisam baš uveren u njegove kompetencije u vezi sa EU. Shvatam da on i sam mora na neki način da reflektuje podele, kako unutar čitave zemlje tako i unutar njegove sopstvene stranke, ali svejedno nisam ubeđen da bi na tajnom glasanju na takvom referendumu i on sam glasao sa „da“ [da Britanija ostane unutar EU] – no to je ipak samo moje nagađanje i slobodna procena.
Slušajući Klausa kako, kao snažna rečna matica, izgovara misli o nizu apsurdnih pojedinosti vezanih za EU, čoveku postane teško da uopšte zamisli kako bi iko pri zdravoj pameti – pa bio on sa levice ili sa desnice – uopšte poželeo da i njegova sopstvena zemlja u takvoj Uniji ostane.
— Pre nekoliko dana sam iščitavao imena EU komesara pod g. Junkerom (Juncker) i o njihovim portfeljima. U mojoj se zemlji smatra da nije moguće imati 16 smislenih portfelja i da je toliki broj njih jednostavno previše. No EU ih sada ima čak 28, više nego bilo koja pojedinačna zemlja u našem delu sveta. A tek kad sam pročitao nazive tih portfelja, nisam mogao da poverujem sopstvenim očima. Bivši premijer Estonije je komesar za „digitalna tržišta“. Ja sam ekonomista i nemam pojma šta se podrazumeva pod pojmom „digitalna tržišta“. A na to ide još jedan sličan primer, nemački političar Ginter Etinger (Günther Oettinger), koji je komesar za „digitalnu privredu i društvo”. U vreme komunizma bi uveliko sa nama zbijali sprdnju i pričali viceve da smo takve nazive imali za članove tadašnjih kabineta. Nije mi jasno šta će uopšte ti komesari da rade?
EU JE U NEPOPRAVLjIVOM STANjU
Nabacio sam Klausu da u, nabubrelom birokratizovanom, ekonomskom modelu Evropske unije mi danas imamo sve najgore elemente od svakog od mogućih svetova – nešto što ne zadovoljava ni izvorne socijaliste, niti tačerističke zastupnike slobodnog tržišta, i on se sa mnom odmah složio.
— Ono što danas imamo u Evropi nije nemački „Soziale Marktwirtschaft“ – socijalna tržišna ekonomija – već je to taj nemački model sada pogoršan primenom na njega još jednog prideva, onog „ekološki”.
— Svoju političku karijeru sam posle pada komunizma započeo dobro poznatim sloganom: „Želim da uvedem tržište bez ikakvih prideva“. Oko te fraze je nastala velika borba u našoj zemlji. Govorili su: „Klaus bi da tržište uvede bez ikakve socijalne politike“. „Nije tako”, rekao sam. „I socijalna politika može da postoji, ali taj slogan znači da je privreda tržišna sa pridodatom socijalnom politikom, a ne da je i samo tržište socijalno“. Redosled reči u ovim nazivima je tu od suštinske važnosti. A danas se sve dublje i dublje zaglibljujemo u ekološkoj i socijalnoj tržišnoj ekonomiji.
— Kako god odlučimo da nazovemo aktuelni sistem – dodao je – očigledno je da on u Evropi i za nju ne funkcioniše. Zbilja budem zapanjen kad vidim vodeće političare u evropskim zemljama kako se pretvaraju da je sve u redu, što je i smešno i besmisleno – kaže dalje Klaus. – Nedavno sam pročitao članak koji je napisao poznati nemački ekonomista, profesor Sin (Sinn), koji je proučavao situaciju u Italiji. Prezentovao je statističke podatke koji govore da je u Italiju BND pao za čitavih devet odsto u periodu posle 2000. Pa to je prosto nezamislivo. Mislim da čak ni komunisti u Čehoslovačkoj ne bi uspeli da prežive tako strmoglav i dugoročan pad. A u istom periodu je ukupni industrijski proizvod (Italije) pao za čak 25 odsto! Čitava četvrtina jedne bitne privredne grane je jednostavno isparila.
Klaus veruje da je EU već sada u nepopravljivom stanju (beyond reform) i da bi je trebalo zameniti „Organizacijom evropskih zemalja“ – jednom jednostavnom asocijacijom za slobodnu trgovinu unutar koje neće biti pokušavana bilo kakva politička integracija. Priseća se i sopstvenih iskustava iz perioda neposredno pre 1989. i čehoslovačke Baršunaste revolucije.
— Kada smo počeli sa promenama u mojoj zemlji namerno nismo koristili izraz „reforma“ – koristili smo naziv „transformacija” zato što smo želeli da izvedemo promenu čitavog tog sistema. E, baš takva sistemska promena je ono što je već danas i Evropi neophodno.
SSSR I RUSIJA NISU ISTO
A rekao je Klaus i to da nije samo ekonomija ono što u Evropi nije kako treba. On ne može da se složi ni sa neprijateljskim stavom koji današnje zapadne elite zastupaju u odnosima prema Rusiji, za koji je uveren da je zasnovan na pogrešnim i zastarelim viđenjima vezanim za tu zemlju.
— Sećam se jednog čoveka u mojoj zemlji koji mi je jednom prilikom rekao da mu je komunizam toliko mrzak da sebe ne može da natera čak ni da Dostojevskog uzme da čita. Ta mi je izjava u glavi godinama odzvanjala, a bojim se da se današnja propaganda protiv Rusije zasniva na sličnim argumentima i sličnom načinu razmišljanja. Veći deo života sam proveo unutar komunističke Čehoslovačke, koja je bila pod punom sovjetskom dominacijom. Ja, međutim, pravim razliku između Sovjetskog Saveza i Rusije. Svako onaj ko tu razliku ne razume jednostavno ne gleda sopstvenim otvorenim očima. Sa američkim i britanskim prijateljima se stalno svađam, pa im kažem da – ma koliko da je politički sistem u današnjoj Rusiji različit od sistema u njihovim zemljama ili u mojoj i ma koliko da niko od nas ne bi voleo da živi u takvom sistemu – čista je glupost upoređivati današnju Rusiju sa Sovjetskim Savezom iz perioda pod Leonidom Brežnjevom.
Na kraju je rekao sa jasnim nagoveštajem da ne želi da više o tome govori:
— Američka i evropska propaganda protiv Rusije su zaista smešne i glupe, i ja jednostavno ne mogu da je prihvatim.
Klaus bi želeo i da se pravo za donošenje ostalih demokratskih odluka vrati nacionalnim državama.
— Nisam kritičan samo prema aranžmanima unutar Evropske unije – u isto vreme sam vrlo kritičan i prema sistemu globalnog vladanja (global governance) i protiv odgovarajućih pomeranja u pravcu transnacionalizma. Pre nedelju dana sam u Hong Kongu kritikovao naivan postupak otvaranja pojedinih zemalja, bez njihovog prethodnog obezbeđivanja uporišta za sistem te nacionalne države ili za njegovo očuvanje (without keeping or maintaining the anchoring of the nation state). Kada se to tako radi, neminovna posledica su ili anarhija ili vladavina globalne vlade. Moja vizija za Evropu jeste Evropa suverenih nacionalnih država, bez ikakve dileme ili pogovora. No već danas smo odmakli daleko od samo proste ekonomske integracije. Današnja EU je postdemokratski i postpolitički sistem.
POSLEDNjI PRAVI EVROPSKI LIDER
Klaus je čitavu svoju političku karijeru proveo boreći se za suverenitet i odbacujući pojedina u datom periodu opšteprihvaćena ortodoksna pravila i shvatanja. Za razliku od ostalih lidera zemalja bivšeg sovjetskog bloka, on se nije ni najmanje ustručavao da otvoreno kritikuje različite političke odluke Zapada nakon pada Berlinskog zida. Upravo je on bio jedan od malog broja onih koji su se suprotstavili Klintonovom i Blerovom „humanitarnom bombardovanju“ Jugoslavije tokom 1999. (a izuzetno je kritičan bio i prema ratu u Iraku).
I pored svega toga, on danas smatra da sve više postaje opasno imati – i slobodno izražavati – mišljenja koja u datom trenutku nisu „u modi“.
— Da ste me pitali da li mislim da je sloboda danas u Evropi jako ugrožena, ja bih vam odgovorio da jeste. Osećam i sam pritisak zbog toga što mi se ne dopušta da sopstvene poglede javno izrazim. Oko toga neprestano imam teškoća. Po prvi put u proteklih 20 godina počinjem da budem iznenađen što često, kada na neku konferenciju budem pozvan da održim uvodni ili ključni govor, čim organizatori postanu svesni rezervisanosti koje imam u vezi sa EU, istopolnim brakovima, krizom u Ukrajini – samo mi pre konferencije jave: „Jako nam je žao, ali smo u međuvremenu već pozvali nekog drugog da kod nas održi uvodni ili ključni govor, a vama se srdačno zahvaljujemo“. Takve stvari sam redovno doživljavao tokom komunističkog perioda, ali nikada ranije u takozvanoj slobodnoj Evropi. Danas se „politički korektnim“ smatra izuzetno sužen izbor različitih razmišljanja.
Novi projekt za koji je Klaus rešen da ga pokrene bi trebalo da se bori protiv ovog zabrinjavajućeg trenda.
— Planiram, ako samo uspemo da iskupimo za to potrebne i novac i ljude, da pokrenem novi kvartalni magazin tokom 2015, koji bi se zvao Evropa i sloboda (Europe and Liberty).
Teško je ne poželeti mu uspeh u tome. U ne tako dalekoj prošlosti, Evropa je još uvek imala lidere koje je odlikovala čista i jasna vizija: na levici su to bile veličine poput švedskog Olafa Palmea i austrijskog Bruna Krajskog; na desnici su to bili De Gol i Margaret Tačer. Mogli ste se sa njima biti saglasni ili ne, ali nikako ne bi mogli da kažete da ne znate u šta je svako od njih verovao, ili da njihovi pogledi na različite stvari nisu bili iskreni. No njih je zamenila generacija beskrvnih političara, nesposobnih da bilo kome posluže kao inspiracija, a koji su konzistentno „na liniji“.
Vaclav Klaus je od toga drugačiji, pravi arhetip političara ranijih dana – kada su naši lideri znali da stanu iza nečeg u šta su verovali, i kad se nisu bojali da glasno izgovore ono što misle. Ostaje nam samo da se ponadamo da on neće ispasti i poslednji političar iz Evrope koji ima i vlastito ubeđenje.
(Razgovarao Nil Klark)
(Preveo Stevan Babić, The Spectator magazine/Stanje stvari)