Pre nekoliko dana generalni sekretar UN Ban Ki Min morao je da napomene Amerikancima da će bombardovanja teritorije Sirije bez zvaničnog obraćanja vlade ove zemlje ili bez odgovarajuće odluke SB UN predstavljati kršenje međunarodnog prava.
Može se učiniti čudnim što to treba da se napomene onima koji najglasnije viču o kršenju međunarodnog prava posle pridruživanja Krima Rusiji, mada, tome se ne treba čuditi ako se setimo koliko puta su SAD delovale u skladu sa logikom dvostrukih standarda.
Ono što je zaista čudno, to je kontekst u kojem se razvijaju poslednji događaji.
Jasno je da ako se zaista vodi borba protiv terorista Islamske države u Iraku, treba bombardovati i njihove položaje u Siriji. Ali sa tačke gledišta obične logike, vrlo je teško shvatiti zašto se istovremeno izjavljuje, da glavni neprijatelj ostaje režim Bašara Asada. Svakom posmatraču je očigledno da udari po zlim neprijateljima sirijskog režima objektivno doprinose jačanju pozicija tog režima, i nikako se ne može razumeti tvrdnja SAD da oni istovremeno nameravaju da pruže pomoć drugim, umerenim grupama opozicije, koje ratuju protiv zvaničnog Damaska. Ove grupe treba da dobiju nove vidove naoružanja i drugu pomoć, ali nedavna prošlost nas uči da su upravo fundamentalisti ove opozicije dobili značajni deo zapadnog oružja, kojim sada ratuju protiv armije Iraka. I to još nije sve. Ovih dana se saznalo da su se mnogi od takozvanih „umerenih“ dogovorili sa ekstremistima Islamske države o uzajamnom prekidu vatre na čitavoj teritoriji Sirije i obustavi svih bratoubilačkih dejstava.
Situacija je zaista apsurdna: jednom rukom bombardovati zlog neprijatelja, a drugom predavati oružje onima koji su čak formalno njegovi saveznici.
Uzrok ove kolizije je dvojak. Sa jedne strane, kako bi osigurali sebi podršku Saudijske Arabije i drugih sunitskih država, Amerikanci moraju da pokažu da nezavisno od problema Islamske države, Asad i dalje ostaje neprijatelj, a naoružane grupacije bliske ukazanim arapskim državama, naprotiv, prijatelji Amerike. Sa druge strane, zatražiti preliminarnu dozvolu vlade Damaska za bombardovanje značilo bi priznati sirijski režim kao sagovornika i potencijalnog saveznika, a što je najvažnije pri tome bi moralo da se pregovara sa dva glavna njegova zaštitnika: Iranom i Rusijom. Iran bi postavio pitanje svog nuklearnog programa, o kojem pregovori teku vrlo teško, a Rusija bi zatražila da SAD smanje ambicije u Ukrajini.
Uz sve to, Turska odbija da podrži operaciju SAD protiv IDIL. Kako zato što se plaši uzvratnih napada terorista na svoje teritorije (Turci dobro pamte šta se desilo u Pakistanu), tako i zato što prešavši sopstveni Rubikon u odnosima sa Damaskom, Ankara se plaši da Asadov režim može da ojača i da niveliše pretenzije Turske na hegemoniju u susednim zemljama i u čitavom regionu.
Dobija se nadrealna slika. Vrlo teško je shvatiti ko je za koga i kakav je konačni cilj. Ostaje da dodamo da bombardovanja sama po sebi ne mogu da konačno razbiju teroriste, i pre ili kasnije pojaviće se potreba za kopnenom operacijom. Ali i u tom slučaju takođe je potpuno nejasno ko i gde će ovu operaciju sprovoditi.
(Glas Rusije)