Image may be NSFW.
Clik here to view.
Piše: Jurica Pavičić
Za običnog hrvatskog, a posebice dalmatinskog čovu politika je u principu jedna strašno jednostavna stvar. Politički svemir sastoji se od dva ideološka plućna krila, od kojih je jedno crveno, a ono drugo crno. Ono prvo zove se ljevica, a onu drugo se zove desnica.
Strašno je jednostavan taj politički kozmos. U tom kozmosu postoje jedni koji bi zabranili Pavelića, i drugi koji bi zabranili Tita. Jedni su „crvene zmije“ (Ivas), a drugi „crne guje“. Jedni su tobože vjernici, drugi tobože nisu, jedni su tobože patrioti, drugi tobože nisu, a ta se društvena igra loptom igra na velikom simboličkom igralištu koje se sastoji od spomenika, križeva, imena ulica, komemoracija i blagdana. Tako izgledaju „ideologije“ ljevice i desnice u Hrvatskoj 2014..
Sve je pobrkano
Naravno – svatko onaj tko bar malo razumije suvremenu politiku, razumije i to da ovakva poimanja „ideologije“ nemaju nikakve stvarne veze s ljevicom i desnicom. U normalnim zemljama s normalnim političkim sustavima razlikovanje desnice i ljevice ne počiva na povijesti, ono počiva na takujinu i tako prizemnim, tehnokratskim stvarima kao što su porezi, ovlasti države, privatizacija i štednja.
U načelu, ljevica jest ljevica zato što naglasak stavlja na solidarnost i zato što vjeruje u državu. Ona teži tome da poveća poreze, redistribuira prihode, te državi da veće ovlasti u zdravstvu, školstvu i prometu.
S druge strane, desnica je uvijek ta koja sumnja u državu, vjeruje u individualnu odgovornost, individualnu snalažljivost i privatni sektor. Stoga se desnica – ako je doista desnica – zalaže za manje poreze, manje socijalnih transfera, više privatizacije, privatnu inicijativu u školstvu i zdravstvu, ukratko – više kapitalizma, a manje socijalizma. Desnici bi – naime – trebalo imanentno biti da ne voli socijalizam.
Suvišno je i reći da sve ovo što sam napisao u Hrvatskoj – naravno – ne vrijedi. Pitate li bilo kojeg predstavnika hrvatske urbane ili neurbane desnice, čiste ili šporke stranke prava je li za koncesioniranje autoputova, zgroženo će reći „ne“. Pitate li ga je li za privatiziranje škverova, kosa će mu se dići na glavi.
Pitate li prosječnoga glasača desnice iz Drniša, Biograda ili Vrgorca bi li Hrvatske autoceste – firma dužna do grla – trebale zaposliti još pedesetak ljudi na naplatnim kućicama jer su ti ljudi dobri, šesni i čak možda branitelji, oni će reći da to samorazumljivo treba biti tako. Istodobno, glasači ljevice stidljivo će tada primijetiti da to možda i nije dobra ideja jer se sve to svali opet na našu grbaču, na naš vanjski dug, na visoke poreze, na preskupu cestarinu, te – ukratko – na sveopću stagnaciju.
Mi – ukratko – imamo ljevicu za koju glasuju oni koji su se u kapitalizmu kako-tako snašli: oni koji žive u gradovima, u bogatijim regijama poput Međimurja i Istre, oni koji su imućniji, mlađi, mobilniji, oni koji znaju jezike. S druge strane, imamo desnicu za koju glasuju siromašniji i stariji, za koju glasuju pasivne regije poput Dalmacije i Slavonije, za koju glasuju umirovljenici, veterani te – općenito – oni koji ovise o socijalnim transferima iz velikog državnog vimena. Imamo ex-komunističku vlast koja zapravo po prvi put stvarno uvodi kapitalizam, te antikomunističku vlast koja ih zbog tog iz pasjih kola kritizira.
Na jednoj strani – ukratko – imamo ljevičare koji žele više kapitalizma. Na drugoj, antikomunističke desničare kojima je politički horizont i ideal zapravo socijalizam. Socijalizam, koji bi se od „onog“ razlikovao samo po tome što bi umjesto TIPSS-a djeca učila vjeronauk, a umjesto Politboroa ideološki bi smjer davala biskupska konferencija. To je ideološki profil onoga što se danas u Hrvatskoj zove „desnica“.
U ovom kontekstu treba čitati i događaj koji je početkom ovog tjedna potresao hrvatski stranački život, a to je ostavka bivše ministrice financija i bankarice Martine Dalić na članstvo i funkciju u HDZ-u. Martina Dalić je osoba s čijim se političkim pogledima i – eto, upotrijebimo tu riječ – ideologijom ja ne slažem.
Međutim, saborskoj zastupnici HDZ-a ne može se ne priznati da su joj politički pogledi dosljedni i potpuno jasni. Poput zapadnoeuropskih konzervativnih političara, Martina Dalić, naime, vjeruje u kapitalizam, vjeruje u tržište i privatni sektor. Kao političar, zalagala se za štednju, reforme u javnoj upravi, otpuštanja u javnom sektoru i privatizaciju.
S vlastitim je stranačkim kolegama polemizirala jer je zagovarala vaučere za škole (dakle, da se javnim novcem financiraju ravnopravno javne i privatne škole). Na fejsbuku se trpko izrugivala opsjenarsko-obmanjivačkim projektima svojih stranačkih kolega, poput tunela i mostova za otoke. Pokazala je svoje ja kad se nije libila kršiti zabranu istupanja u javnosti.
Unutar stranke za koju je vjerovala da je konzervativna i desna zagovarala je svoje ideje, a kad je vidjela da ostaje u manjini, istupila je iz stranke. Kad je shvatila da HDZ umjesto konzervativna kani ostati klero-socijalistička stranka, otišla je. Ma koliko se s njenom ideologijom ne slagao, to što je napravila respektiram do poda.
I zato odlazak Martine Dalić nije samo nebitni incident, odvajanje „žita od kukolja“ i nastavak „pročišćavanja“, kako sad pokušava spinovski sažvakati HDZ-ov stranački marketing. Odlazak Martine Dalić simptom je jednog drugog, dubljeg i – po mom mišljenju – zabrinjavajućeg problema.
Naime, od parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dijeli nas godinu i pol. Na tim parlamentarnim izborima HDZ će vjerojatno pobijediti, ili barem izboriti relativnu većinu. Istodobno, mi godinu i pol dana prije izbora blagog pojma nemamo koji je to HDZ koji će doći na vlast.
Koji HDZ dolazi na vlast?
Je li to HDZ koji uzima ekonomske savjetnike iz Pinochetova Čilea i štaba Margaret Thatcher? Je li to HDZ kojem su puna usta poduzetništva i privatne inicijative? Je li to HDZ koji – poput drugih konzervativnih europskih stranaka – vjeruje u štednju, privatizaciju i mršavu, šlank-državu, te u građanina koji mora pljunuti u šake umjesto da mu Veliki Ćaća sve riješi?
Ili će na vlast doći klero-socijalistički HDZ koji vjeruje da će se problemi riješiti tako što će država prikupiti još više novca, tim novcem graditi tunele i mostove, zapošljavati rodijake po naplatnim kućicama, te na leđima vući grozdove fantomskih paraprivatnih kojima će jedini klijent biti ista ta država?
Dolazi li – ukratko – na vlast HDZ koji vjeruje u kapitalizam, ili na vlast dolazi desnica koja će zabranjivati Titove ulice, pljuvati po partizanima, ali joj je ideološki profil zapravo nastavak socijalizma, samo s biskupima umjesto Politbiroa? Koji od ta dva HDZ-a je onaj koji će za godinu i pol doći na vlast?
Martina Dalić iz stranke je otišla zato što to očito nije uspjela doznati. A nije najveći problem što gospođa Dalić to ne zna. Veći je problem što to ne znaju glasači. A najveći, što to ne zna – čini se – ni sam HDZ, pa ni Tomislav Karamarko.
(Slobodna Dalmacija)