Piše: Davor Krile
Pravo na obrazovanje, pa čak i ono visoko, među temeljnim je ljudskim pravima. Jamči ga, među ostalim, i Opća deklaracija o ljudskim pravima i Povelja temeljnih prava Europske unije. Da normativna armatura ovoga prava bude još čvršća, Hrvatska ga dodatno ima zapisanoga i u svojemu Ustavu, gdje se u članku 65. eksplicitno navodi da srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje mora biti svakome dostupno pod jednakim uvjetima, a u skladu s njegovim sposobnostima.
Vidjeli smo ovih dana na primjeru djece s poteškoćama kako se te “sposobnosti” često svode na prilično banalnu činjenicu: količinu novca u državnoj blagajni. Da, međutim, dežurni optimisti ne bi pomislili kako smo inače demokracija arkadijskog tipa u obrazovnome mainstreamu, tamo gdje dječje potrebe ne iziskuju posebne asistente u nastavi, vrijedi podsjetiti i na školski križni put prosječnog srednjoškolca i njegova kućnog budžeta, usrećenog svim blagodatima života u Milanovićevu vaktu.
Knjiga ista, cijena nova
Ovih dana taj mladac mokar hodočasti od Via Dolorose do Kalvarije, od praga jednog do izloga drugoga izdavača. Svaki korak toga blagoslovljenog puta predano se posiplje i molitvom za dušu i zdravlje dobroga Željka Jovanovića, najljevijeg od svih raspoloživih zaštitnika radničke sirotinje, za živoga Che Guevaru među Milanovićevim salonašima.
Zahvaljujući njegovoj vizionarskoj odluci, ove se godine u nastavi, naime, ne mogu koristiti prošlogodišnji udžbenici, iako se školama nije mijenjao nastavni program. Izdavačima s dobrim vezama u vladajućoj partiji naglo je ponestalo para, pa su ministra zamolili da im ih namakne haračenjem, tj. uvođenjem obveze kupnje novih školskih udžbenika.
Riječ je o starom i već uhodanom triku: promijeniš ime jednog od autora, dva pasusa i tri ilustracije i novi – a još stariji i ljepši – udžbenik je tu. Prigovore da su lani već masno platili mnoge dvogodišnje knjige – a riječ je uglavnom o stranim jezicima koji se tiskaju u kompletima za 1. i 2. te 3. i 4. razred – ponosni očevi i majke mogu zapisati na led i staviti na škrto rujansko sunce: ove godine valja im kupiti glanc nove, a nijedna nije jeftinija od 150 kuna.
Prosječan gimnazijski paket za jedno dijete, bez bilježnica i školskog pribora, tako bez doslovce ikakve obrazovne potrebe stoji više od dvije tisuće kuna. Tu priči nije kraj, jer da bi se kupili novi udžbenici, treba ići u pojedinačni pohod po svim knjižarama, jer su izdavači kojih ima na desetke – Profil, Alfa, Školska knjiga, Meridijani, Klet, Oxford itd. – u konkurentske prodavaonice poslali minimalne količine svojih naslova koji planu za deset minuta.
Gospodi je, naime, odveć dugo čekati naplatu od konkurencije, pa jeftinim tržišnim trikovima na račun potplata vlastitih kupaca nastoje skratiti put do žuđene gotovine. Da bi se opremilo samo jednog srednjoškolca, tako treba obići barem četiri knjižare, a u svakoj je red ko za kavu 1980. godine.
Znam, reći ćete da živimo u vremenu interneta, pa kao zadnja i najsigurnija solucija ostaje kupnja preko weba. Vidiš, Danice, kako si ti naivna – kazao bi na to Ilija Čvorović: većina onih koji su naručivali preko interneta ostala je kratkih rukava i dobila samo dio knjiga. Da ne bi imali briga oko remitendi, izdavači, naime, nisu odmah pripremili dovoljne količine, pa sad, kad je škola već u punom zamahu, postupno doštampavaju. Lanjske se godine, zahvaljujući razmjenama, antikvarijatima i ad-hoc buvljacima, prosječan hrvatski gimnazijalac mogao pripremiti za novu školsku godinu za ciglih 500 kuna.
Ove godine ponosni roditelji će im za to temeljno ljudsko pravo morati podići još jedan kredit, i to ako udovoljavaju sve raritetnijim uvjetima da u životu imaju sreće i stalan posao.
Žrtva naroda za njihovo dobro
Ostali će se skrušeno pomiriti sa zadanim rasporedom u hranidbenom lancu i ostati obespravljeni i glupi, klasni neprijatelji nedostojni dubljeg žaljenja. No to je sasvim simbolična žrtva ovoga naroda i budućih mu naraštaja ako će od besparice biti spašeno nekoliko odabranih izdavačkih poduzeća.
Ovih je dana profesor na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa Vuk Vuković objavio istraživanje o javnim nabavama u oko 300 gradova i općina, te došao do podataka o šokantnim razmjerima korupcije i za nju potrebnih alata u rukama lokalnih moćnika.
Oko 35 posto lokalnih proračuna, ili 7,9 milijardi kuna vrijednosti javnih nabava, istražio je Vuković, distribuira se tvrtkama kojima su javne nabave jedini prihod, dok 15 posto, ili četiri milijarde kuna, ostvaruju poduzeća kojima ugovori od javne nabave čine između 50 i 100 posto ukupnih prihoda. U ovim omjerima, upozorava on, očituje se jasna korupcijska sprega lokalnih vlasti i lokalnih poduzetnika.
Uz dužnu čast svim bitkama protiv lokalnih šerifa, bilo bi još zanimljivije vidjeti rezultate istraživanja koje se tiče onih saveznih. Poslovi koje oni namještaju i odobravaju kudikamo su unosniji: nije isto prodati knjige u jednom jedinom gradu i u čitavoj državi.
(Slobodna Dalmacija)