Piše: Denis Romac
Moć statistike zapravo je neograničena. Iako je svakako ispravnije zaključiti kako srpanjska turistička katastrofa nije posljedica vremenskih (ne)prilika, već samo izravan rezultat nerada i kaosa što vladaju u toj gospodarskoj grani, na što su se onda vremenske prilike samo nadovezale, razotkrivši brojne slabosti našeg turizma, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Ministar turizma Darko Lorencin – jer to bi vjerojatno napravio svaki ministar na njegovom mjestu – posegnut će za svemoćnom i dobro ispeglanom statistikom pa zaključiti kako ćemo i ovu godinu, bez obzira na sve srpanjske probleme i loše vrijeme – okončati u plusu.
Brojni problemi našeg »strateškog« sektora – od zaostalosti naše turističke ponude i nevjerojatno kratke sezone, pa sve do činjenice da je turistički sektor, o kojem doslovce ovisi financijska stabilnost države, u koalicijskoj raspodjeli plijena pripao IDS-u, koji u njemu radi što god ga je volja – ostat će u drugom planu. Pod tepihom. Brojevi, kazat će, ne lažu, čime se sugerira da, zapravo, nikakvih problema nema. Brojevi su neporecivi, pogotovo uz odgovarajuće »stručno« tumačenje.
Iako se statistika gotovo uvijek predstavlja kao savršeno neutralna i posve objektivna, ona nikad nije takva. Dočim interpretirate statističke podatke, a i to je dio statistike, interpretaciju nije moguće lišiti vrijednosnih sudova interpretatora. A tu smo već na polju ideologije.
Upravo je statistika postala jedno od glavnih oruđa vladajućima u provedbi represivne i protunarodne politike u kriznoj Europi proteklih nekoliko godina. Poput drevnih pitagorejaca, koji su također vjerovali u mističnu moć brojeva, i eurokracija je prije nekoliko godina u EU uspostavila diktaturu štednje slijepo vjerujući u moć brojeva, koristeći ih kao alibi za pogrešnu politiku. Spomenimo ovdje samo najdrastičniji primjer, onaj uglednog harvardskog ekonomista Kennetha Rogoffa i njegove kolegice Carmen Reinhart, koji su tvrdili da je prezaduženost glavni uzrok naših gospodarskih problema i da ekonomije, nakon što im dug dosegne 90 posto BDP-a, jednostavno propadaju. Europska je komisija prigrlila njihov zaključak i mistična granica od 90 posto duga u odnosu na BDP postala je glavni oslonac svim rigidnim mjerama što su ih europske države morale provoditi, iako su te mjere samo dodatno produbljivale recesiju.
Šok je uslijedio zahvaljujući jednom bistrom studentu, Thomasu Herndonu, koji je otkrio da je fatalni podatak o 90 posto BDP-a rezultat nevjerojatne kompjutorske pogreške, odnosno pogreške u Excel-u. Profesori su kasnije svoju pogrešku priznali, no bilo je prekasno. Golema, zapravo nemjerljiva šteta već je bila napravljena, države su propadale, a milijuni Europljana ostali su bez posla.
No, prema brojevima se i dalje odnosimo poput vjernika. Religioznom predanošću iščekujemo rast BDP-a, kao da će rast od jedan ili dva posto za većinu građana predstavljati bilo kakvu razliku. Europa je suočena s novom krizom, no Bruxelles je članicama naložio da u svoje BDP-ove ubuduće imaju uključiti i tzv. ekonomiju kriminala, odnosno novac potrošen na ilegalne djelatnosti poput droge i prostitucije, što bi trebalo dodatno napumpati ispuhanu i umornu europsku ekonomiju. Ako već nema rasta BDP-a, tješe nas da raste izvoz. Ako već ne raste zaposlenost, barem pada nezaposlenost. Jer brojevi su svetinja. Iako današnja statistika više prikriva nego otkriva, statistička stvarnost – ili statistička laž – važnija je od stvarnog života.
(Novi list – Rijeka)