Piše: Vladislav Đorđević
U krugovima filologa i književnika popularna je ideja da je jezik najvažnije, gotovo i jedino merilo nacionalnog identiteta. Teza je bila popularna u doba romantizma, a i danas je mnogi zastupaju.
Tako npr. dr Petar Milosavljević u knjizi „Uvod u srbistiku” (2002,2003) brani tezu „da naciju čini populacija koja govori jednim jezikom” (str. 22). Drugi srpski filolog, Vladislav B. Sotirović sklon je toj tezi. U knjizi „Sociolingvistički aspekt raspada Jugoslavije i srpsko nacionalno pitanje” (2007) on primećuje „da je veliki broj srpskih filologa, geografa, istoričara i etnologa (npr. Stojan Novaković, Jovan Cvijić) u protekla dva stoleća polazio od aksiome da se narod/nacija prepoznaje po svom jeziku, tj. svi koji govore istim jezikom (tj. međusobno razumljivim jezikom) pripadaju istoj etnolingvističkoj skupini koja čini odelitu naciju/narod” (str. 39).
Teza da je jezik najvažnije obeležje nacionalog identiteta može da se potvrdi mnoštvom dokaza. Oni koji govore mađarskim jezikom verovatno će biti Mađari; oni koji govore rumunskim jezikom verovatno će biti Rumuni; oni koji govore grčkim verovatno će biti Grci itd.
Ipak, teza o jeziku kao jedinom determinatoru nacije veoma je zavodljiva. Ima mnogo onih koji govore engleskim jezikom, a nisu Englezi, onih koji govore francuskim jezikom, a nisu Francuzi, onih koji govore španskim jezikom, a nisu Španci, onih koji govore portugalskim jezikom, a nisu Portugalci, onih koji govore nemačkim jezikom, a nisu Nemci itd.
Da bi se opovrgla teza o jeziku kao isključivom determinatoru nacionalne svesti, nije potrebno ići daleko: potrebno je samo osvrnuti se oko sebe. Ima mnogo onih koji govore štokavskim jezikom, tj. srpskim, a nisu Srbi, već Hrvati, Bunjevci, Bošnjaci (ili Bosanci), Muslimani i Goranci. Očigledno je da jezik nije jedini determinator nacionalnog identiteta.
Štokavski dijalekti i nacionalni identiteti
Štokavski, tj. srpski jezik podeljen je u nekoliko dijelekata. Nacionalni identiteti ne poklapaju se sa dijalektima.
U Republici Hrvatskoj glavni jezik je štokavski. Podeljen je u tri dijalekta: istočnohercegovački, slavonski i štokavski ikavski s prenesenim akcentima. Ni za jedan dijalekat ne može se reći da je isključivo hrvatski, kao ni to da je ijedan isključivo srpski. Premda je tendencija da Srbi govore istočnohrecegovačkim, a Hrvati slavonskim i ikavskim, ukupno uzev, Srbi i Hrvati su jezički nerazlučivi: govore sva tri dijaltekta u zavisnosti od mesta življenja, a ne nacionalne pripadnosti.
U Republici Hrvatskoj se kao vernakulari (narodni govori) koriste i kajkavski (sa svojim dijalektima) i čakavski (sa svojim dijalektima). Malobrojni Srbi koji žive u kajkavskim i čakavskim predelima takođe govore ovim jezicima.
Jezička nerazlučivost važi kada je reč o domicilnom stanovništvu. Beograđanin koji se doseli u Split sigurno će se razlikovati od domicilnih Splićana, kao što će se i Zagrepčanin doseljen u Zaječar razlikovati o domicilnih Zaječaraca. Ali doseljenici ne mogu biti merilo nacionale identifikacije. Hrvat rođen u Beogradu razlikovaće se u govoru od Hrvata iz Zagreba, kao što će se i Srbin rođen u Zagrebu razlikovati u govoru od Srba iz Zaječara. Dijalekatska razlika ticaće se mesta stanovanja, ne nacionalne pripadnosti.
U Republici Hrvatskoj ni jezičke ni dijalekatske razlike između Hrvata i Srba ne postoje. Nacionalne identitete u toj republici ne određuje ni jezik ni dijalekt.
Koliko su jezički i dijalekatski Srbi, Hrvati i Bošnjaci nerazlučivi, još se bolje može opaziti u Bosni i Hercegovini. U toj republici govori se trima štokavskim dijalektima: istočnohercegovačkim (na istoku i zapadu), ostacima istočnobosanskih govora (u centranoj Bosni) i štokavskom ikavicom (na jugu). Premda je tendencija da Srbi govore istočnohercegovačkim dijalektom, Bošnjaci ostacima istočnobosanskog dijalekta, a Hrvati ikavskim dijalektom, ipak su Srbi, Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovini i jezički i dijalekatski nerazlučivi: svi govore jednim jezikom u sva tri njegova dijalekta. Nacionalne identitete u Bosni i Hercegovini ne određuje ni jezik ni dijalekt.
U Republici Crnoj Gori govori se dvama dijalektima: istočnohercegovačkim i zetskim, ali nacionalni identiteti štokavskih građana Crne Gore (Srbi, Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci) nisu podudarni sa podelom na dijalekte.
U Republici Srbiji govori se nekoliko dijalekata: štokavskim ikavskim, severnim ekavskim (vojvođansko-šumadijskim), južnim ekavskim (kosovsko-resavskim), smederevsko-vršačkim, prizrensko-južnomoravskim, svrljiško-zaplanjskim, timočko-lužičkim, istočnohercegovačkim (i)jekavskim i sandžačkim (jekavizam kod dugog jata, ekavizam kod kratkog).
Ni u Republici Srbiji Srbi se od Hrvata i Bošnjaka ne razlikuju ni po jeziku ni po dijalektu. Srbi (a i Hrvati i Bošnjaci) razlikuju se u dijalektu samo od bačkih ikavskih Bunjevaca. Ali njihovu ikavicu i Srbi i Hrvati svojataju. Srbi je smatraju delom srpskog jezika zato što je štokavica, a Hrvati je smatraju delom hrvatskog jezika, jer ima dosta Hrvata (u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini) koji govore ikavski. Budući da i Srbi i Hrvati svojataju ikavicu, ni ona se ne može smatrati obeležjem neke posebne nacije.
Štokavci i nacionalni identiteti
Ne samo da jezik nije kriterijum nacionalog identiteta, nego to nije ni dijalekt. U mom susedstvu živi Željko. Ne samo da govorimo istim jezikom i dijalektom (vojvođansko- šumadijskom ekavicom), nego i istim novosadskim slengom („đava” – Petrovaradinska tvrđava; „tele” – ulica Laze Telečkog u centru grada itd.). Uprkos jezičkoj istovetnosti, on se izjašnjava kao Hrvat, a ja kao Srbin. Po kom je to jezičkom kriterijumu on Hrvat, a ja Srbin? Razlika nema nikave veze sa jezikom, nego sa religijom: on je katolik, a ja pravoslavac.
Ono što važi za mog komšiju Željka i mene, važi i za gotovo sve druge štokavce. Nacionalno razvrstavanje odigralo se uglavnom po verskom kriterijumu. Zagrebački Srbi govore istim jezikom, dijalektom, čak i slengom („kaj”) kao zagrebački Hrvati. Ono što ih nacionalno odvaja od većinskih Hrvata jeste religiozna pripadnost ili barem religiozno poreklo.
Isto tako, beogradski Hrvati i Bošnjaci govore istim jezikom, dijalektom, čak i slengom („bre”) kao i beogradski Srbi. Ono što ih nacionalno odvaja od većinskih Srba jeste religiozna pripadnost ili barem religiozno poreklo.
Staro zapažanje
Da se štokavski pravoslavci, katolici i muslimani jezički ne razlikuju, bilo je poznato još pre više od sto godina. Tako je npr. dr Vaso Glušac, pod pseudonimom Vlatko Bogićević, u knjizi „Bosna i Hercegovina srpske su zemlje i po krvi i po jeziku” (1908) primetio da „svetri [sic] vjere govore svetri [sic] dijalekta” (str. 78).
Da „svetri vjere govore svetri dijalekta”, istinito je i danas. Ono što je izrodilo savremenu srpsku, hrvatsku i bošnjačku nacionalnu svest nisu ni tri jezika, ni „tri dijalekta”, nego upravo „tri vjere”.Savremeni etnonimi Srbin, Hrvat i Bošnjak zapravo su konfesionimi.
4. Zaključak
Razlika između Srba i drugih štokavaca nije lingvistička nego konfesionalna. Stoga je za utvrđivanje srpskog nacionalnog identiteta verski činilac presudan. Lako je razlikovati Srbina i Mađara po jeziku, ali je nemoguće razlikovati Srbina i Hrvata po jeziku. Stoga je izgradnja pravoslavne verske svesti ključan činilac u izgradnji srpske nacionalne svesti. Tu činjenicu Srbi iz Srbije često zaboravljaju. Srbi iz dijaspore manje su skloni da je zaborave. Srpska nacionalna svest najbolje se čuva oko pravoslavnih hramova. I srpsko nacionalno pismo ćirilica najbolje se čuva oko pravoslavnih hramova.
(NSPM)