Živimo vreme sveopšteg plagiranja, preoblačenja, prepisivanja, lažnog predstavljanja… Otuda ideja da radimo predstavu „Šekspirova naušnica” sa podnaslovom: travestija. Travestija je, zapravo, književna vrsta u kojoj jedno književno delo oponaša drugo, kaže reditelj Ljubiša Ristić čija će predstava „Šekspirova naušnica” biti izvedena u subotu uveče u 21 sat kao prva premijera pozorišta KPGT u Staroj šećerani na Čukarici, a kao deo projekta „Let iznad sokolovog gnezda – hrabri stari svet” koji čini pet predstava. Režiraće ih Filip Gajić, Boro Drašković, Nada Kokotović i drugi. Projekat u kojem će se pojaviti, pored ostalih, i glumci Nebojša Dugalić, Slobodan Beštić, Rada Đuričin dobio je novac na prošlogodišnjem konkursu Ministarstva kulture Republike Srbije, a baziran je na knjizi „Hrabri stari svet” Dragana Bisenića, koja će uskoro izaći iz štampe.
– U predstavi „Šekspirova naušnica” šalimo se na račun travestije iz pomoć Joneska i njegove „Ćelave pevačice”, Šekspirovih najpoznatijih komada, a u centru priče je filozof ser Frensis Bekon, kojeg čitava jedna škola mišljenja „optužuje” da je, zapravo, autor Šekspirovih komada. Iza priče o Bekonu, tvorcu filozofije empirizma, tvorcu teorije idola, čitave jedne materijalističke škole u filozofiji stoji komplikovan život. Bekon je bio na najvišim državnim funkcijama u Engleskoj u vreme kraljice Elizabete, koja je označila čitav taj šekspirijanski period kao elizabetanski. Bio je državni kancelar, regent Engleske, glavni državni tužilac, javni pravobranilac Engleske, član parlamenta iz kojeg je u jednom trenutku izbačen uz ogroman skandal. Optužen je za primanje mita u jednom, u drugom trenutku su ga branili svi pisci toga vremena govoreći da to nije ništa neobično, da je u to vreme svako primao mito u Engleskoj, ali izgleda da je pozadina cele te stvari, kako do nas dopiru izveštaji, Bekonov homoseksualizam, priča Ristić i dodaje:
– Onda se iznenada pojavljuje novo tumačenje koje navodi da su pravi razlozi Bekonovog progona njegovi subverzivni pozorišni komadi koje je davao Šekspiru, glumcu dosta problematične biografije iz Stratforda da ih potpisuje. Danas postoji cela biblioteka knjiga napisanih o tome kako je Bekon zapravo pravi autor svih Šekspirovih komada, ali izgleda i Servantesovog „Don Kihota”. Zato je naša predstava, zapravo, zabavna priča o zanimljivom sporu koji nosi u sebi metaforu, o tome šta je pisac, država, kraljica koja spasava glavu Bekonu zato što joj se dopada „San letnje noći”.
Ciklus „Let iznad sokolovog gnezda – hrabri stari svet”, kako objašnjava Ristić, baviće se fascinantnim ličnostima iz naše istorije od Mabel Grujić, Hamilton Fiš Armstrong, preko Nikolaja Velimirovića i Dimitrija Mitrinovića.
– Ovo što pokušavamo da uradimo u pozorištu nije obično, prigodno bavljenje stvarima iz vremena Prvog svetskog rata, Sarajevskog atentata. KPGT je to obavio još pre 25 godina kada smo radili „Tajnu crne ruke”. Mi sada zapravo ispitujemo kako je naša zemlja u kojoj smo rođeni nastala, zašto je bila takva kakva je bila – objašnjava naš sagovornik.
Ljubiša Ristić, iza koga je bogata i burna umetnička i politička karijera godinama je izvan javnog života Srbije, ipak, napominje:
„To ne znači da politika mene ostavlja na miru. Cela kulturna politika je orijentisana da me eliminiše iz javnosti, a moje pozorište sa kulturne mape. Mi to jednostavno ne dozvoljavamo, opstajemo i dalje, i radimo.”
– Izloženi smo skoro 20 godina organizovanom i teškom bojkotu vladajućeg dela kulturne javnosti. Ti ljudi koji vode našu kulturu već 20 godina imaju upornu, temeljnu tendenciju da prosto eliminišu, ako ne mogu da unište ono što smo ja i moje kolege tolike godine i decenije radili u srpskoj kulturi. To ide i do apsurdnih, komičnih oblika. To su po rezultatima jadni umetnici koji su sebe proizveli u kultne reditelje, pisce, uvažene profesore. Oni drže katedre, truju decu godinama, orijentišu javnost, pa i medije. KPGT se nije u poslednjih 10–15 godina pojavio na Javnom servisu Srbije. Inače, takav embargo nije postojao ni u Staljinovim vremenima. Tada smo imali velike sukobe sa partijom, sa vlašću, ali smo radili. Danas to više nije moguće – tvrdi Ristić.
Ne mislite li da ste i vi svojim političkim stavovima isprovocirali ovakvu situaciju, pitali smo Ljubišu Ristića?
– Nisam isprovocirao svojim stavovima! Isprovocirao sam svojim radom u proteklih 40 godina mediokritete i trećerazredne umetnike koji ne mogu da opstanu ako postojim ja, ako postoji KPGT. Ako postoji druga vrsta pozorišta, umetnosti. Mnogi ljudi koji bi, inače, digli svoj glas pobunili bi se protiv tog stanja, ali su ućutkani ili ćute. Imali ste 2000. godine mlade reditelje kojima sam davao prve mogućnosti za rad, a koji su po glasilima demokratske revolucije, listu „Danas”, „Našoj borbi”, „Blicu”, svečano objavljivali da će zavesti kulturnu politiku u kojoj Ljubiša Ristić više nikada neće moći da radi. To imate sve crno na belo napisano. Rediteljka Alisa Stojanović je navela u intervjuu iz 2000. godine, da će ona, Darijan Mihailović i Kokan Mladenović obezbediti baš takvu kulturnu politiku u ovoj zemlji. To je u to vreme bilo smešno čitati, ali, vidite, to se i realizovalo. To je realnost u kojoj živimo. To što su se od tog strašnog autoriteta uplašili ljudi kao Dušan Jovanović, Rade Šerbedžija, Borka Pavićević, Jovan Ćirilov, što su se priklonili tome i drže se te linije i dalje, to je onda ne samo bacanje svega što je bilo na smetlištu, nego je to i stvaranje jedne stvarnosti, realnosti, kulture koju mi danas imamo. Svi tobože kukaju kako nam je kultura u strašnoj krizi. Nije nam kultura u strašnom stanju. Oni su u strašnom stanju. Oni vode kulturu i imaju svoju sopstvenu stvaralačku, kreativnu, umetničku, političku, moralnu krizu. Nema potrebe da nam oni svoju krizu poturaju već 20 godina. Oni žive svoju krizu, svoju nesposobnost, svoj mediokritetski položaj u svetu i onda to proglašavaju našom krizom. Nemamo mi nikakvu krizu, mi imamo divne mlade ljude, umetnike svih vrsta koji nemaju nikakvu šansu da se izraze – napominje Ristić.
(Politika)