Najcenjeniji ukrajinski politički analitičar Rostislav Išćenko, predsednik Centra za sistemske analize i predviđanja, izneo je svoja predviđanja o Ukrajini u intervjuu za sajt „Zerkalo Krima“.
Pri tom je odmah upozorio da je današnja Ukrajina zamršeno klupko globalnih razmirica i unutrašnjih nesuglasica.
Više od pola godine je prošlo od početka evromajdana – da li se promenilo Vaše mišljenje o tom događaju?
- Ne, nije se promenilo. Ja sam polazio od toga da će se „majdan“ dogoditi u svakom slučaju, samo što je bio pripreman za 2015. godinu. Pretpostavljalo se da će Viktor Janukovič da potpiše sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji, da će primiti na svoju dušu sve negativne posledice vezane za razaranje privrede i osiromašenje naroda, da će izgubiti izbore, da neće želeti da napusti funkciju i da će biti svrgnut „narodnom revolucijom“, izgubivši do tada čak i u svojoj tvrđavi – podršku birača sa jugoistoka. Nakon toga bi se Ukrajina pretvorila u antiruskog ovna (svi „gasovi iz škriljaca“ i ostali „ekonomski“ projekti nisu u tome imali nikakvu suštinsku ulogu, otprilike kao gasovod Nabuko, čiju izgradnju planiraju da započnu već 20 godina i nikako da počnu). Zbog toga što je Janukovič odbio da potpiše sporazum o pridruživanju, planovi su morali da se menjaju u hodu. Zato smo imali ne „svrgavanje tiranina“, već nacistički prevrat (u društvu se nije nakupila dovoljna kritična masa za narodnu revoluciju, pa su udarna snaga postali nacistički bojovnici, sa svim posledicama koje iz toga proističu). Zbog prevremenog starta „majdana“, u Ukrajini se sada vodi građanski rat i, kao država, ona je praktično već prestala da postoji.
„Putin očekuje od Porošenka da pregovara s teroristima“ – tako su ukrajinski mediji okarakterisali korak ka pomirenju: zaraćene strane su već proglasile i primirje, ali je sud u Kijevu istovremeno naložio hapšenje desetak predstavnika republika, uključujući premijera Donjecke republike Aleksandra Borodaja, koji u pregovorima zastupa stavove Jugoistoka. Kako se to može razumeti?
- Niko od Porošenka ništa ne očekuje. Jednostavno, u Evropu su napokon počele da se probijaju informacije o zverstvima ukrajinskih nacista na jugoistoku. Više nije moguće ignorisati ih i praviti se da se ništa ne događa. Nemačka, Francuska i OEBS su počele sve energičnije da zahtevaju od Kijeva da problem reši mirnim putem. Oni, naravno, nisu planirali da uvode sankcije protiv Porošenka. Ali, trebalo je ispoštovati pravila igre. Porošenko je i proglasio „prekid vatre“, koja nije prestala, a zatim je još i produžio „prekid“. Kao odgovor, Putin je opozvao dozvolu za uvođenje vojske u Ukrajinu, koju nije ni nameravao da uvodi. A o perspektivnosti pregovora može da se sudi po tome da ih vode Medvedčuk i Kučma – ljudi koji ni o čemu ne odlučuju i koji nemaju autoritet ni u Donbasu, ni u Kijevu.
Šta će biti s Novorosijom i njenim liderima?
- Novorosija će pobediti zajedno s većim delom Ukrajine. Ostaće oni lideri koji mogu da ostanu u politici. Većina će napustiti javni život. Nadam se da Rusija neće zaboraviti da ih nagradi.
Čime se, po Vašem mišljenju, može objasniti nedefinisani stav beloruskog predsednika Lukašenka o događajima u Ukrajini?
- Lukašenko se plaši, kao prvo, jačanja Rusije, pošto svake godine sve više gleda ka Moskvi odozdo nagore, a on je ambiciozan čovek i to mu se ne sviđa. Kao drugo, Lukašenko razume da će nakon pobede u Ukrajini značaj Belorusije za Moskvu naglo da opadne, a to znači da će biti veoma teško (ako ne i nemoguće) da izdejstvuje nepovratne kredite i ekonomske povlastice u zamenu za svaki slučaj davanja političke podrške ruskom rukovodstvu. Uglavnom, on se plaši naglog pada svoje kapitalizacije.
Kakva budućnost očekuje današnju Ukrajinu?
- Ukrajina nema budućnost: privreda je već mrtva i može se posmatrati samo s aspekta oblika, boje, dimenzija i materijala nadgrobnog spomenika, kao i teksta epitafa. Što se tiče političke budućnosti, zemlja je podeljena građanskim ratom i teško da antifašisti mogu dugo da žive s nacistima u istoj državi, čak i ako međunarodna zajednica bude na tome snažno insistirala (jedino, možda, kao u Bosni i Hercegovini, gde formalno postoji jedna država, a faktički tri). Pitanje je samo koliko brzo će međunarodna zajednica biti spremna da prihvati novu političku realnost.
Da li je moguće da ruski državni vrh nije uzeo u obzir takav razvoj događaja koji se danas odvijaju u Ukrajini?
- Uzeo je. Ali, ne možeš sve što si uzeo u obzir da sprečiš. Mnogo toga nije zavisilo od ruskog rukovodstva, već od adekvatnosti ukrajinske vladajuće elite, a ispostavilo se da je ona, nažalost, apsolutno neadekvatna. U nastaloj situaciji, s obzirom na to da se Rusija ne bori za jednu-dve-tri-osam oblasti, već za celu Ukrajinu (ili, najmanje, za 70 odsto Ukrajine), učinjeno je sve što se moglo, čak i više. Već do jeseni, maksimalno do Nove godine, videćemo rezultat.
Zašto Vladimir Putin nije iskoristio dozvolu Saveta Federacije RF da uvede vojsku?
- Nije uvek uputno koristiti armiju. Često pretnja korišćenjem armije deluje bolje od samog njenog korišćenja. Vojska se može uvesti samo jednom, a držati neprijatelja u napetosti pretnjom uvođenja vojske može se beskonačno dugo. Čim je Jugoistok postao sposoban da se sam brani, Putin je opozvao dozvolu. Tako ni Rusija nije agresor, a Kijev se zbog toga ne oseća bolje. Prestonicu će zauzeti i uhapsiti huntu ne vojska susedne države, već sopstveni građani, što je mnogo efektnije.
Da li će Rusija uspeti da izbegne „vruću“ fazu konflikta u Ukrajini?
- Već nije uspela. Rusija je uvučena u taj konflikt, uključujući i njegovu vruću fazu, makar zbog toga što Ukrajina tvrdi da ratuje s Rusijom, a Zapad se pravi da veruje u to. Ali, Rusija pobeđuje u vrućoj fazi, ne koristeći svoje oružane snage, već u formatu unutarukrajinskog građanskog rata. To, naravno, ne raduje građane Ukrajine, naročito građane Slavjanska, Luganska, Donjecka itd, ali s geopolitičkog i vojno-strateškog aspekta, to je najadekvatniji, najispravniji i pobednički put.
Odlično razumem gnev i ogorčenje ljudi kojima ginu deca i kojima ruše kuće, ali u ratu uvek ginu ljudi, a počevši od Prvog svetskog rata, civilno stanovništvo strada ništa manje (od Drugog svetskog rata i znatno više) nego redovna vojska. Nažalost, Ukrajina je samo još jedan front globalnog sukoba između Rusije i SAD. Zato je naivno očekivati da će Putin (koji je, ipak, predsednik Rusije, a ne DNR ili LNR) napustiti sve i baviti se samo Slavjanskom i Kramatorskom. Pritom, kada zbog „cinizma političara“ negoduje civilno stanovništvo koje strada, to je prirodna reakcija koja se ne sme osuđivati, ljudi ne mogu da reaguju drugačije. Međutim, kada o „puštanju Donbasa niz vodu“ ili o „cinizmu Putina“ govore političari, vojna lica ili stručnjaci, oni ili lukave, ili su promašili profesiju.
Majdani oko Rusije rastu kao pečurke, protestno raspoloženje zahvata susedne države, da li je i to deo „Velike igre“?
- Ako Rusija pobedi u Ukrajini, a sve ide ka tome, to će biti poslednji „majdan“ „oko Rusije“ (sledeći, ako se negde i pojave, biće u EU ili „oko SAD“). Ako Rusija izgubi, taj „majdan“ će biti pretposlednji – sledeći će da pocepa Rusiju i više „majdani“ neće biti potrebni.
I šta, kako se suprotstaviti svemu tome?
- Da bi se eliminisala pojava, treba eliminisati njen uzrok. Uzrok „majdana“ je političko ekonomski sistem SAD koji je u agoniji. Samo rušenje tog sistema uklanja opasnost od dalje destabilizacije planete. U slučaju poraza u Ukrajini, postaje praktično neizbežan i poraz SAD u Evropi, a zatim i u svetu, to jest krah američkog sistema zasnovanog na globalnoj dominaciji.
Zato sam i rekao: ako Rusija pobedi u Ukrajini, taj „majdan“ će biti poslednji „oko Rusije“. SAD više neće imati resursa za globalnu političku ofanzivu. Jedino što će moći još da urade jeste da zapale Evropu (kao što su zapalili Ukrajinu), kako bi pobedničkoj Rusiji ostali ugarci. Ali, u slučaju „majdanizacije“ Evrope, „majdanizacija“ SAD će postati ne pitanje principa, već pitanje vremena, i to najskorijeg.
(Fakti)