Piše: Denis Romac
U svim našim raspravama o tome je li Hrvatska ulaskom u Europsku uniju dobila ili izgubila ogleda se naš temeljni, suštinski nesporazum s Europom. Hrvati, naime – i to ne samo obični građani, nego i političari – EU i dalje doživljavaju kao nešto što postoji negdje drugdje, što ne živi ovdje. Jer kako bismo to uopće mogli biti uspješni kao članovi EU, kad smo tako prokleto neuspješni kao građani Hrvatske?
Ako našoj državi ništa ne polazi za rukom, kako bi onda u svom članstvu u EU mogla biti uspješnom? Ako naša vlada ne uspijeva u ničemu osim možda u izazivanju besplodnih ideoloških sukoba, zašto bi u pogledu EU bila drugačija, produktivnija?
Ako smo tako fatalno neuspješni u korištenju svih naših bogomdanih potencijala i resursa, odakle uopće nekome ideja da bismo odjednom mogli postati uspješni u korištenju »europskih« resursa i fondova?
Hrvatska ne samo da nema strategiju za EU, kako je to primijetio predsjednik države, nego ova vlada, baš kao i sve prije nje, zemljom vlada stihijski, bez ikakvog konkretnog programa, da o strategiji i ne govorimo.
Ako, dakle, nemamo plan za Hrvatsku, kako bismo onda imali plan za EU? Ako kod kuće nismo na dobitku, kako bismo to u EU bili u plusu? I ako smo već »ušli u EU«, kako bi nam to u EU bilo drugačije nego što nam je u Hrvatskoj?
Iako su Hrvati u međuvremenu popunili sva mjesta u europskim institucijama koja im po europskim ugovorima pripadaju, od položaja povjerenika u Europskoj komisiji pa naniže, sa svim njihovim odgovornostima, kao i povlasticama, te institucije nisu postale naše.
O EU i dalje razgovaramo kao o nekakvoj monstruoznoj konstrukciji koja je iznad nas, koja nam zapovijeda i koja nas gnjavi, koja nam nameće zadaće i koja nas ograničava, dok Hrvatska i dalje funkcionira u svojim uskim nacionalnim okvirima, sa svojim nacionalnim mitovima i strahovima, u uskim nacionalnim okvirima.
Ili da budemo skroz precizni: to je slika EU koju građanima prodaje naša vlada, koja sebe nudi za nekakvog zaštitnika nacionalnih interesa pred »tom i takvom« EU, skupljajući kritikom na račun Europe i Bruxellesa jeftine unutarnjopolitičke bodove. Bruxelles nam, tobože, uporno govori što nam je činiti, iako, dakako, mi sami najbolje znamo što je za nas dobro. Slika svijeta u glavama naših političara prilično je pojednostavljena. I dakako hladnoratovska. Postoje Istok i Zapad, a negdje između je Hrvatska, iako nam naše vođe tvrde da pripadamo Zapadu.
Na Istoku stalno vidimo nekakve prijetnje, a mi, premda moramo slušati naše »zapadne partnere«, sami najbolje znamo prepoznati naše interese. Tako nekako – ako maksimalno pojednostavimo njihovu ionako pojednostavljenu sliku – izgleda svijet kako ga vide iz Banskih dvora.
No najbitnije je da smo mi izvan tog strašnog svijeta, a dakako i izvan EU. Našoj je vrhuški EU strano tijelo, kao što je i ta vrhuška strano tijelo u EU. Iako smo formalno ušli u EU, nismo integrirani u europsku obitelj.
Živimo svoj zaseban život, izolirani i zabavljeni vlastitim političkim igricama, potpuno nezainteresirani za EU i ono što se u njoj događa. Europa se danas nalazi na raskrižju, stari europski model se iscrpio, novoga još nema.
U EU traje velika rasprava o budućnosti integracije. Možete li se sjetiti ikakvog priloga naših vrlih čelnika toj važnoj raspravi? Bilo kakve njihove ideje? Što oni uopće misle o Europi, osim one oštroumne opaske da je »treba biti taman onoliko koliko je ima«? Je li onda čudno što Hrvati o EU razmišljaju samo onda kada se žele iseliti iz Hrvatske?
(Novi list – Rijeka)