Piše: Denis Romac
Iako je već nekoliko dana prošlo otkako je Europska komisija objavila šokantne podatke Eurostata o poreznom opterećenju u članicama EU, nitko od naših dežurnih analitičara još se nije oglasio. Oni koji inače ne propuštaju niti jednu priliku naglasiti kako je porezno opterećenje u Hrvatskoj previsoko i kako su poduzetnici i poslodavci izloženi »poreznoj presiji«, te kako zbog previsokih davanja nisu konkurentni, apologeti tržišta ovaj put mudro šute. Zdeslav Šantić šuti. I Hrvoje Stojić. Šuti i Davor Majetić. Nije se oglasio ni Nenad Bakić. Niti brbljivi Ivan Šuker. Svi oni čekaju da se ova epizoda što prije zaboravi. Nakon čega će – u to nema nikakve sumnje – opet iz svih oružja raspaliti po starome. I »analitički« dokazivati kako je gospodarstvo u Hrvatskoj izloženo »poreznoj presiji«. I da naši kapitalisti zato ne investiraju. I ne zapošljavaju. I da je poslovanje u Hrvatskoj skupo. Zbog čega nema ni stranih investitora. I da su za to krivi svi drugi, a ponajprije lijena, skupa i rastrošna država, svi samo ne oni, poduzetnici i investitori, koji na sve to nemaju ama baš nikakva utjecaja.
No stvarnost je ipak malo drukčija. I zato je važno da preko ovog ne prijeđemo kao preko lanjskog snijega. U Hrvatskoj – o čemu zorno svjedoče netom objavljeni podaci Eurostata – nema nikakve »porezne presije« nad gospodarstvom. Ukupno porezno opterećenje u Hrvatskoj puno je manje od europskog prosjeka, no – što je osobito važno za konkurentnost hrvatskog gospodarstva – manje je i od svih susjednih članica EU. Porezno opterećenje na razini EU u protekloj je dekadi zbog krize poraslo, s 38,8 posto na 39,4 posto, no u Hrvatskoj je u istom razdoblju smanjeno, i to ne baš neznatno, s 37,9 posto na 35,7 posto. Dakle, za više od dva posto. Zaključak: laž je da je Hrvatska u odnosu na europsko okružje zemlja »porezne presije«.
Jedina porezna presija koja postoji u Hrvatskoj je porezna presija nad građanima. Jer ako pogledamo kako je porezni teret raspoređen između rada, potrošnje i kapitala, vidjet ćemo kako je u Hrvatskoj, za razliku od većine europskih zemalja, teret financiranja javnog sektora prebačen s leđa poslodavaca, odnosno rada i kapitala, na sve građane, i to putem povećavanja PDV-a, po čemu smo u Europi na neslavnom drugom mjestu, odmah iza Bugarske, dok smo po oporezivanju kapitala na samom europskom dnu.
Najviše troškove rada pak plaćaju poduzetnici u Švedskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj, no oni se zbog toga ne žale da nisu konkurentni, jer konkurentnost ne temelje na jeftinom radu, nego na tzv. strukturnoj konkurentnosti – produktivnosti, novim tehnologijama i inovacijama. Jačanje konkurentnosti isključivo smanjivanjem cijene rada Hrvatsku svrstava među zemlje kao što su Bugarska ili baltičke republike, koje su sve provele drastične neoliberalne reforme, za razliku od zapadnih i skandinavskih zemalja, koje se ne sustežu od za naše prilike nezamislivog oporezivanja rada i kapitala po najvišim stopama.
Ako je porezna politika jedan od načina redistribucije novostvorenog bogatstva, jasno je, dakle, u čiju je korist napisan hrvatski porezni sustav. No onda nam također mora biti jasno kako ćemo se s konkurentnošću koja će se temeljiti isključivo na jeftinoj i slaboj državi te niskoj cijeni rada svrstati u društvo polukolonijalnih, invalidnih država, banana republika, a ne razvijenih tržišnih ekonomija.
(Novi list – Rijeka)