Piše: Denis Romac
Ipak ćemo, eto, morati progutati ne samo metak, nego i cijeli redenik. No pravo je pitanje zašto opet svjedočimo uvijek istom loše režiranom igrokazu? Iz Bruxellesa najprije stiže nalog da se deficit mora smanjiti za toliko i toliko, a naša se vlada tobože tome hrabro opire. Komisija traži smanjenje proračunske rupe za 2,4 posto, no premijer Milanović pravi se važan tvrdeći da ćemo rezati, ali ne onoliko koliko traži Bruxelles, nego »samo« 1,9 posto.
Njegova vlada, uvjerava nas premijer, neće Hrvatsku pretvoriti u Grčku. Rezat ćemo, ali samo onoliko koliko mi odlučimo da ćemo rezati. Jer tako je odlučio premijer. Preveliki rezovi nisu »zdravi« za »naše ljude«, kako građane Hrvatske paternalistički naziva njihov premijer, šaljući time poruku da se o tome odlučuje u Zagrebu, a ne u Bruxellesu.
Međutim – baš kao i u toliko drugih stvari u vezi s našim položajem u EU – naša vlada ovdje svojim građanima prodaje jednu veliku iluziju. Želi ostaviti dojam da ima zdrav borbeni stav prema mrskim nalozima iz Bruxellesa. Da neprihvatljive naloge ne uzima zdravo za gotovo.
I uloge u tom igrokazu uvijek su unaprijed podijeljene. Premijer Milanović je onaj koji neće pa neće. On je dobar dečko. Ne želi dopustiti da se radikalnim mjerama »zatuče rast i ono malo što imamo«. On nas brani i štiti. Čuva »naše ljude«. On je svjestan da su plaće i penzije male i neće dopustiti da one postanu još manje. Jer radi se o »našim ljudima«.
No onda uskače ministar Linić – on je, naravno, zločesti dečko – koji najavljuje rezanja i nemilosrdnu štednju. Spreman je iz građana izvući i zadnju crkavicu samo da spasi proračun. Onda se ponovno pojavljuje Milanović koji objavljuje da ovako dalje više ne možemo, da moramo rezati za toliko i toliko, jer ne možemo više trošiti više nego što zarađujemo. Nema više života na kredit. I da su, naravno, za sve krivi njegovi prethodnici.
Za Milanovića je onda rezerviran i veliki finale. On prvi svečano objavljuje kako je sa štednjom i rezovima gotovo. Vrijeme je za ulaganja i rast. Nakon svakog žrtvovanja nastupa olakšanje. Happy end. Ali ne zadugo. Sve do novog rezanja i novog žrtvovanja, koje se u protekle dvije i pol godine ponavlja u gotovo pravilnim vremenskim razmacima, najmanje nekoliko puta godišnje.
»I meni je neprihvatljivo daljnje smanjivanje deficita, državne potrošnje i investicija, ali to je zahtjev EK-a«, kazat će potpredsjednik Branko Grčić. Dakle, nama je to neprihvatljivo, ali što možemo kad Komisija upravo to od nas traži. A što se mora nije teško. Uvijek je dobro imati alibi za loše odluke.
Riječ je, dakako, o loše odglumljenoj predstavi, smišljenoj samo zato da bi se loše vijesti lakše prodale domaćoj javnosti – »našim ljudima« – najvjerojatnije uz znanje i odobrenje Bruxellesa, odnosno povjerenika za ekonomske i monetarne poslove Ollija Rehna. Otkako je u postupku prekomjernog deficita, Hrvatska mora poslušati nalog Komisije, jer joj u krajnjem slučaju prijeti novčana kazna u visini od 0,1 posto domaćeg bruto proizvoda. Taj odnos ne funkcionira na principu dobrovoljnosti.
Francuska je jedina europska zemlja koja se prošle godine oduprla »diktatu« Europske komisije. Kada je Bruxelles objavio izvještaj o prekomjernoj makroekonomskoj ravnoteži, predsjednik Hollande poručio je Komisiji da ne može Francuskoj naređivati što će raditi. No drugo gospodarstvo u Europi i peto na svijetu to sebi može dopustiti. Dobro znamo da Hrvatska nije Francuska, iako se Milanović opet pravi Francuz.
(Novi list – Rijeka)