Piše: Denis Romac
Naravno da HDZ i SDP po mnogočemu nisu isti. Ovi prvi krali su halapljivo i bez ikakvog straha, kao svoji na svome, ovi drugi pak kradu na sitno, po mraku, kao da je došao njihov red, svjesni su da taj trenutak neće dugo potrajati. No u jednome su ipak posve isti. U šutnji. U ovoj bijednoj i sramotnoj šutnji, koja je po naš moral zloćudnija od samog pustošenja i grabeži. Po šutnji koja je glasnija od svih opravdavanja i muljanja.
Nevenka Jurak nedavno je u svojoj ispovijedi Večernjem listu ispričala kako su joj se 2007. godine počeli obraćati ljudi koji su preko nje željeli »donirati« novac HDZ-u, bez ikakve protuusluge od njezine agencije, što znači da se u tom poslovnom polusvijetu u to vrijeme već bio proširio glas da su Jurak i njezina Fimi medija funkcionirali kao HDZ-ova ekspozitura za izvlačenje novca. I svi su o tome šutjeli. Pljačka je trajala godinama, a nitko nije ni zucnuo. Iako su mnogi, kao što vidimo, itekako dobro znali što se događa. Svi su suučesnički šutjeli. Upravo zbog toga HDZ-ov grijeh i jest toliki i zato ga je teško isprati.
Danas ponovno svjedočimo sramotnoj šutnji. Kada prvi čovjek stranke pogriješi kao što je pogriješio šef SDP-a Zoran Milanović kada je odbio sankcionirati Marinu Lovrić Merzel i Željka Sabu, relativizirajući pritom optužbe koje im stavljaju na teret, ali i unutarstranačke ovlasti koje mu stoje na raspolaganju u takvim situacijama, ostali moraju progovoriti. To nije samo problem šefa, nego i njihova odgovornost. I stranački šef mora imati korektiv, jer nije baš moguće da je jedini on – čak je i papa Franjo nedavno priznao da griješi – jedini nepogrešiv. O Sabinim malverzacijama sigurno je znao sve, jer su stranačku središnjicu o tome obavijestili članovi vukovarskog SDP-a, no nagrađeni su izbacivanjem iz stranke. Neslužbeno se govori da je znao i za ono što je radila Merzel. Morao je znati već po stranačkoj funkciji – Merzel je članica predsjedništva SDP-a – jer u protivnom nije dobro radio svoj posao.
SDP je zahvatio sindrom HDZ-a, koji je u međuvremenu postao mentalno stanje nacije: pljačku i korupciju više se isplati prešutjeti i zataškati. SDP je zahvatio sindrom šutnje, kukavičke šutnje i slijeganja ramenima. Gdje su sada oni časni ljudi u vrhu te stranke, kojoj je poštenje bilo jedno od temeljnih načela? Gdje su oni koji su do jučer bili tako hrabri i grlati, ali samo onda kada je u pitanju koža onih iz suprotnog tabora?
Nema ih. Njihovu hrabrost zamijenila je slijepa poslušnost. Oglasio se stanoviti Aleksandar Hatzivelkos na svom blogu, poručujući Milanoviću da šteti SDP-u, no on je samo običan član stranke. Svi, ali baš svi članovi sadašnjeg rukovodstva stranke šute. Kriju se pod skutima svog »nepogrešivog« šefa, iako je ovo i njihova bitka, odnosno bitka za budućnost ove stranke. »Mislim da bismo ostali na onome što je predsjednik stranke rekao«, rekla je potpredsjednica Vlade i SDP-a Milanka Opačić, a u tih nekoliko riječi zrcali se sva bijeda, servilnost i kukavičluk aktualne stranačke nomenklature, koja funkcionira kao rukovodstvo komunističke partije, a ne otvorene i demokratske stranke koja poštuje pluralizam mišljenja i u kojoj ne bi smio biti problem ukazati na pogrešku vodstva. No SDP nije takva stranka.
Čak i da Milanović sada promijeni svoju naopaku odluku i da postupi kako je već morao postupiti, šteta ne bi bila ništa manja. Šteta je već napravljena. Na SDP je pala velika ljaga, ali ne samo krivnjom onih koji su ‘šerifovali’ po Vukovaru i Sisku, nego i onih koji su znali i šutjeli. I još uvijek šute.
(Novi list – Rijeka)